Biti majka, zasigurno je najljepša blagodat Boga koju jedna žena može dobiti. Sigurno se osjećaj trudnoće i porođaja ne može porediti ni sa čim na svijetu, te muškarci mogu samo da zavide na osjećaju koju zasigurno najviše veže majku i dijete/djecu!
Svjedoci smo današnjice koja iza sebe broji veliku masu majki koje ostaju same. Njihova posvećenost tada postaje životno određenje i one se iz majke transformišu u majku i oca što je otežavajuća okolnost u samoj borbi za opstanak ali one to mogu. To je žena, to je majka…
Da, takav teret može podnijeti samo žena, majka, lavica. Žena u kojoj hormon kao da dobije drugu dimenziju i od nje čini da postaje odbrambeni štit, napadač i sve ono što simboliše zaštitu i sigurnost ali takođe i žrtvu. Jer ona u svojoj misiji koja započinje žrtvuje apsolutno sve da bi svojim životom usrećila život koji podiže.
U životu, upoznao sam veliki broj samohranih majki. Hvala Bogu nijednu ne znam da je zastranila, izdala misiju samohrane majke i napravila greške koje su koštale onaj život koji podižu. Upoznao sam mnoge, znam ih još uvijek, tu su među nama i maksimalno sam ponosan na njih. Njihova me posvećenost uvijek oduševljavala jer znam koliko nije lagan put kojim hodaju.
Nije lako graditi skraćenu porodicu iz temelja. Nije lako dokazivati se i objašnjavati svoje postupke. Nije lako stavljati emociju na stranu kako bi se bolje funkcionisalo, niti je lako graditi nove stavove u pogledu mnogih koji se nude tek onako. Mnoge su osuđene prije nego ih se upozna, mnogima se nameću epiteti koji nisu ni za vanzemaljca a kamoli za jednu majku, mnogi ih pogledi prate kao da su predmeti a one samo idalje nastavljaju biti majke u svom životu i trude se biti očevi kojih ima i nema.
– Mali je broj onih, koje bolje da nisu majke nego što jesu, samo zbog prava koje je većinski na majčinoj strani, jer ne znaju jednostavno biti majke, samohrane majke. Međutim, taj mali broj na svu sreću mali, jako mali, očigledno da to ne bi znao biti i u sastavu cjelokupne porodice koju ispunjava i otac kada već to ne znaju biti konkretno ni kao samohrane. U takvim slučajevima zakon je zakazao, jer je možda ne fer prema očevima, pojedincima koji bi možda bolje ispunili ulogu i oca pa i majke.
Lično, prošao sam i prolazim kroz odgoj i brigu koja se pored mene odvija i žrtvu jedne samohrane majke koja je više otac i majka zajedno nego što bi otac mogao i znao biti samo otac. Da, moja lavica, moja carica, moja večerašnja inspiracija u jatu samohranih majki je moja najbliža i najvrelija krv, moja sestra.
Svjestan njene ranjene emocije, povrijeđenog tijela, uništenih planova, narušenih snova, pogođenog srca, iskorištene predanosti, neispoštovanog povjerenja i predanosti, morao sam baciti na papir ono što me kao brata, kao muškarca, kao budućeg muža nekada i oca ako Bog da, fascinira kolika je snaga potrebna za prolaz kroz tu misiju.
Niko ne bira da bude povrijeđen, niti bira da bude ostavljen, niti bira da se muči kroz nove početke. Ali ono što može da bira je da bude ili ne bude uzor onome koga podiže. To je jedina odluka koju majke prirodno donose. Ne želim da ih poredim apsolutno sa onima koje su svoju misiju samohrane majke bacile pod noge. Naravno, tu ne ubrajam one koje su emocije slomile, koje je borba polomila, koje su se u samohranoj borbi za opstanak izgubile zbog raznih prepreka jer nije ni život ni težina ni izazov svake samohrane majke isti.
Snaga, otpornost, žrtva i borbenost samohrane majke može biti primjer i majkama koje ne žive taj status. Razlozi tog statusa su apsolutno ne bitni, bitno je da svoju ulogu majke nikada nisu izdale već čak šta više i ulogu oca su preuzele bolje nego oni koji se nažalost samo titulom zovu očevi a nikada tu ulogu nisu pokazali na djelu.
Ponosan sam na vas, jer mnoge među vama (ne sve naravno) nikada niste imali potpunu podršku bliže porodice, prijatelja, poznanika, društva, i što ste karakterisane kao bruka i sramota, što ste tretirane kao lak plijen, kao lak plijen… …a ostale ste majke, izgradile se, sebe, život, svoju djelimičnu porodicu, svoj ili svoje živote koje podižete. Niste zakazale niti se predale. Hvala vam…
Poseban primjer samohranih majki su majke koje su kraj oružane agresije na RBiH dočekale sa jednim i više djece. Koje su morale krojiti život iz samog početka kao šehidske porodice ili porodice palih boraca. S kakvim subse emocijama borile takve samohrane majke, s kakvim su emocijama i mislima išle na spavanje i budile se to samo znaju one. Njima se čak ni u snu nije mogao naći savjestan otac koji će doći po svoje dijete nekoliko puta u sedmici i odvesti ga na izlet, olakšati joj bar jedan dan, biti podržana finansijski… ne njima takav savjestn otac njihove djece nije mogao doći jer je pod zemljom ljiljana naše Domovine.
Hvala vam što ste nastavile život dalje u kojima vaša djeca gotovo pa nisu ni osjetila nedostatak oca, jer vi to možete!
– ps1: da me pogrešno ne shvatite, ima i očeva koji su zaslužili više da podižu djecu kao samohrani očevi jer su se majke pokazale više kao dušmani svojoj djeci nego bilo ko, ali zakoni pretežno daju prednost majkama, vjerovatno upravo zbog te od starta puno veće i jače tjelesne povezanosti majke sa djetetom…
– ps2: moj lični stav je cijeli život bio, da nikada ne bih bježao od žene koja ima dijete, koja iza sebe ima brak, pa i prije nego sam u porodici doživio taj scenario, pa čak šta više, takve žene su veliki borci, jako precizne, jako posvećene, istina i jako oprezne i sumnjičave, uz to i veoma osjetljive a ustvari jake kao beton, ali su najviše brižne, organizovane, samostalne i spretne, kreativne i snalažljive, i šta je tu loše? Ništa, samo dobro…
Nihad Aličković
AntiDayton pokret
13.05.2017. god.
