Da bi bio sretan, moraš sebi pomoći u tome. Neće sreća sama da padne s neba. Za početak napravi čistku u mislima i ljudima koji te okružuju i pune negativnom energijom ili ti kvare raspoloženje. Život je isuviše i kratak i problematičan da bismo ga dodatno zagorčavali ružnim mislima ili dopuštanjem drugima da nam to rade. Samo pozitivno! I u najcrnjoj tami ima nešto svijetlo. Iz te klice izniknut će sreća, sigurno!
Sreća je u sitnicama. Krupnim stvarima je lahko radovati se. Radujte se malim i bit ćete zadovoljniji, smireniji, opušteniji…. Sreća je znati usrećiti sebe, priuštiti sebi sitno zadovoljstvo koje nam svaku ćeliju ispuni mirisom slobode, smiraja, radosti što smo živi, zdravi, siti, a prije svega, nadajmo se, na Pravom Božijem putu….
Sreća je, čini mi se, nekad više stvar odluke (jesmo li odlučili da budemo sretni) nego stvar stanja (čitaj: čekanja da nas neko ili nešto usreći).
Odluči da budeš sretna i bit ćeš…
Nadmudri bol
Ma koliko mu se činilo da je slab, insan je izuzetno jak. Nevjerovatnom brzinom ušije pocijepano mjesto na duši i nastavi dalje. Jedini problem je što kad god pređe preko tog mjesta, svaki put napipa šavove i zagrebe konce.To ga podsjeti na ono što je preživio, kako je boljelo i osvježi ranu ma koliko da je bajata. Pobijedit ćemo bol tek onda kad istreniramo sebe kako da ga „žvačemo“, „gutamo“ i podnosimo. Onda nam neće moći ništa. Bol ne možemo izbjeći niti zaobići. Možemo samo sebe naučiti i izvježbati kako da ga podnosimo.
Za život je potrebno imati mnogo hrabrosti. Hrabrosti da donosiš odluke, ma kakav im ishod bio, jer niko svjesno ne ide u propast ako je zdrav i normalan. Ja kažem za te ljude da imaju petlju i cijenim ih makar im njihove odluke donosile gluposti. Da, oni imaju petlju da naprave nešto makar to bila i glupost. Oni su živi, plivaju.
Na drugoj strani su mrtvaci koji plutaju niz vodu: opruži se, pa kako bude, šta nam Bog da…. I mrtvaci su uvijek ti koji iz petnih žila kritikuju one s petljom. No, mrtvo je uvijek i u svemu mrtvo, a živo je u svemu živo. Živo se ima čemu nadati kad tad, mrtvo ničemu, nikad.
Ljepota običnog dana
Voljela bih da naučimo da cijenimo vrijednost i ljepotu jednog sasvim običnog jednostavnog dana. To znaju samo osobe koje su imale turbulentan život. Kada naviknu na probleme, pa im naiđe jedan „normalan“ dan u kom se ne isekiraju, ne umre im niko, ne posvađaju se ni sa kim, ne isplaču se, oni taj dan provedu u bunilu iščekujući do mraka šta li će biti. Je li moguće da neće ništa? Ako nije bilo danas, sutra sigurno hoće! I onda im zatitra onaj golub u želucu i počne da ih proganja.
Tek kad ti Bog da niz nekih finih, mirnih dana (neko bi rekao: životne monotonije, ravne linije) – ustaneš, doručkuješ, odeš na posao, središ kuću, napraviš ručak, ručaš s porodicom, odmaraš, pročitaš nešto…Sve je ok. Djeca su dobro, tu su. Muž je dobro. Mir. – dođe ti da se uštineš, da vidiš spavaš li, sanjaš li, jesi li živ uopće?
Samo osobe koje je život bolom nakapao znaju o čemu pričam i znaju da cijene takve dane. Legnu da spavaju sa mišlju – ah miline, Bogu hvala. Ne „čekaju“ više šta li će sutra biti. Bojažljivo se uvuku i ušuškaju u monotoniju za koju bi sve na svijetu dali, čuvaju je ko malo vode na dlanu, i šize od onih koji od nje šize, preziru je, žale se, zvocaju.
Ne dao nam Bog gorkih dana, gorkih gubitaka, rastavljanja, patnje, suza… Skupa je to škola. Biti zdrav, okružen porodicom, sit, suh, pa šta više insan hoće?! Sve preko toga je izvoljevanje, šutiranje nafake, izazivanje sudbine… Zagrlite svoje dijete, prislonite obraz uz svog supružnika, ušuškajte se u sreću, jer ste zbilja sretni!
Autor: Sara Sabri
