Istraga o ‘Sarajevu safari’: Vučić pod istragom zbog navodnog zločina protiv civila
U posljednjim vijestima, srpski predsjednik Aleksandar Vučić našao se na meti ozbiljnih optužbi koje sežu u mračne dane opsade Sarajeva iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić prijavio je Vučića Kancelariji javnog tužioca u Milanu, ističući potrebu za pokretanjem istrage zbog slučaja poznatog kao “Sarajevo safari”. Ova praksa, koja je uključivala plaćanje stranim državljanima za pucanje na civile, uključujući žene i djecu, predstavlja jednu od najmračnijih epizoda opsade Sarajeva.
Opsada Sarajeva, koja je trajala od 1992. do 1996. godine, bila je jedna od najdužih opsada u modernoj povijesti. Tijekom ovog perioda, građani Sarajeva su svakodnevno trpjeli strahote rata, dok su snajperisti, među kojima su se nalazili i strani plaćenici, bezobzirno pucali na sve što se kretalo. Prema Margetićevim saznanjima, “Sarajevo safari” bio je ne samo način da se zadovolje krvni apetiti nekih bogatih stranaca, već i sistemska praksa koja je uključivala visoke vojne zvaničnike, uključujući i Vučića, koji su imali važnu ulogu u organizaciji takvih aktivnosti. Ovaj zločin protiv ljudskosti ostavlja trajne ožiljke na kolektivnoj svijesti naroda koji su preživjeli ove strašne događaje.
Prema izjavama Sonje Biserko, osnivačice i predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Vučićeva umiješanost u ovaj slučaj je nesporna. Biserko naglašava da je Vučić, u vrijeme opsade, bio na jednoj od najopasnijih pozicija u gradu – na Jevrejskom groblju. Njegovo priznanje da je bio dobrovoljac na toj lokaciji dodatno potkrepljuje te navode. “Ne može se zanemariti činjenica da je neko ko je nosio pušku po sarajevskim brdima mogao kasnije postati predsjednik države”, ističe ona, postavljajući ključna pitanja o moralnim i etičkim standardima u društvu.
Biserko također ukazuje na to da se o ovim pitanjima govorilo više puta, ali nikada nije otvoreno raspravljano o posljedicama koje nosi mogućnost vojnika da postanu vođe države. “Ovo društvo nije spremno suočiti se sa svojom prošlošću i odgovornošću za ratove devedesetih”, dodaje ona, ukazujući na to kako se percepcija javnosti o Miloševiću, kao borcu za srpske interese, održava unatoč svemu što se dogodilo. Ova dinamika stvara složen kontekst u kojem se političke figure često prikazuju kao heroji, dok su pravi zločini često zaboravljeni ili minimizirani.
Naime, “Sarajevo safari” se od strane Margetića opisuje kao praksa u kojoj su bogati stranci plaćali za mogućnost da pucaju na civile. U periodu opsade, ovo je bila ne samo forma zabave za neke, već i strašan zločin koji se, nažalost, odvijao pred očima svijeta. Margetić je nedavno objavio materijale koji, kako tvrdi, potvrđuju Vučićevo prisustvo na jednoj od najtraženijih snajperskih pozicija iznad grada, što dodatno otežava njegovu poziciju. Ovi dokazi, ako se potvrde, mogli bi imati dalekosežne posljedice, ne samo za Vučića, već i za cijelu srpsku politiku koja se neprestano suočava s pitanjima ratnih zločina i odgovornosti.
U međuvremenu, advokat iz Beograda je također podnio zahtjev za istragu protiv Vučića u Srbiji, ističući važnost pravde i odgovornosti u društvu koje se suočava s vlastitom prošlošću. “Svaka osoba koja je na neki način umiješana u ratne zločine treba snositi posljedice”, rekao je advokat, naglašavajući potrebu za pravnom akcijom koja bi mogla poslužiti kao simbolična pravda za sve žrtve rata. Ovaj poziv na pravdu odražava sve veću svijest među građanima o potrebi da se suoče s prošlošću i preuzmu odgovornost za zločine koji su počinjeni.
Postavlja se pitanje kako će se ovaj slučaj razvijati u narednim danima i mjesecima. Hoće li institucije u Srbiji reagirati na zahtjeve za istraživanjem, ili će ovaj slučaj, kao i mnogi drugi prije njega, biti zaboravljen? Biserko je optimistična u vezi sa mogućnošću da će javnost postati sve svjesnija potrebe za suočavanjem s prošlošću. “Svaka promjena počinje od pojedinca i društva”, zaključuje ona. Ova izjava naglašava važnost kolektivnog sjećanja i društvene mobilizacije kao ključnih faktora u postizanju pravde i pomirenja. Samo kroz otvorenu diskusiju i priznanje vlastitih grešaka, društvo može krenuti naprijed i osigurati da se slični zločini nikada ne ponove.
