Da smo ga morali nositi i 30 kilometara, opet bi donijeli identičnu odluku, ovim riječima počinju svoju priču o dramatičnom spašavanju muškarca na poznatom sarajevskom izletištu Skakavac, ekskluzivno za portal Radiosarajevo.ba Nekir Đulić i Kemal Hodžić, pripadnici Policijske uprave (PU) Centar.
Đulić i Hodžić, koji u ovoj policijskoj upravi obavljaju poslove u Jedinici za sprečavanje narušavanja javnog reda i mira u većem obimu (Interventna jedinica op. a.), kažu da priča počinje 26. augusta oko 18.20 sati, kada su se nalazili u ulici Kulovića u centru bh. prijestolnice.
Alarmirao ih je rukovodioc – šef smjene sa kratkom uputom da je pozlilo muškarcu na lokalitetu Skakavac. Koliko ozbiljno shvataju sve svoje zadatke, otkriva i podatak da su iz uliceu centru Sarajeva do Skakavca stigli sa službenim vozilom za svega 15 minuta, iako bi nekom drugom za identičnu maršutu trebalo od 40 do 45 minuta.
“Nama je od samog početka bio cilj da spasimo muškarca. To je jedini motiv bio koji nas je vodio, s obzirom na to da je osnovni policijski zadatak spašavanje ljudskih života i njihove imovine. Odmah smo upalili svjetlosne i zvučne signalizacije”, kažu uglas Đulić i Hodžić.
Borba sa vremenom
Ovi heroji u plavom, kažu da su nekih 200 metara od rampe na Skakavcu zatekli Hitnu pomoć te im je rečeno da iz objektivnih razloga, budući da imaju metalne prepreke, dalje nisu mogli. Unesrećeni se nalazio neka tri kilometra dalje. Uporedo, alarmirani su i pripadnici Gorske službe spašavanja (GSS).
“Već je bilo 18.35, znam da za nekih sat pada mrak i kako god razmišljam, shvatio sam da moramo dalje pješke, da vidimo gdje je osoba, u kakvom je stanju…”, priča Đulić.
I od tada, praktično, kreće utrka i “borba” sa vremenom. Obezbjeđuju vozilo, uzimaju opremu i skoro trčeći kreću na mjesto događaja. Prema njihovoj procjeni, nakon nekih tri kilometra, možda i dalje, pronalaze muškarca u ležećem položaju.
“Ne može da priča, jedva govori. Njegova supruga je bila sa njim, govori nam da je srčani bolesnik, da ima ugrađena dva stenta, da mu je od jednom pozlilo, da se samo srušio… Pokušao je u dva navrata ustati, ali nije mogao…”, u jednom dahu priča Đulić.
Kemal Hodžić i Nekir Đulić
Prema njegovim riječima, kontaktirao je rukovodioca smjene da ga pita kada dolazi GSS, ali niko nije imao precizan odgovor.
“Već je mrak, šuma je to, hladno je… U jednom momentu osoba počinje da povraća, naginje se na jednu pa na drugu stranu… Blijed je, počeo je da se trese… Skidam svoju košulju i utopljavam ga… I tada donosimo odluku, tu neku ljudsku odluku, prije svega, jer u ovakvim situacijama sve se stavlja po strani, da spasimo čovjeka. Čovjek je sve gore i gore, stanje se pogoršava i više nije bilo vremena za čekanje”, kaže Đulić i nastavlja:
“To je bila teška odluka. Sada, iz ove pozicije, izgleda lagana odluka, ali tada je bila izuzetno teška. Jer, treba ga transportovati, nekako prenijeti… Od svojih ruku, praktično smo mu napravili “stolicu”, na način da mu gornji dio tijela – pluća, srce i stentove, ne pritišćemo, to nam je bio glavni cilj, kako bi čovjek lakše disao”.
To je bio samo početak, jer trebalo je u takvom položaju čovjeka nositi nazad oko tri kilometra. Velika srca Đulića i Hodžića – uspjela su…
Kemal Hodžić i Nekir Đulić sa komandirom PU Centar
“Non-stop smo sa čovjekom održavali komunikaciju. “Jeste li tu, jeste li s nama, treba li vam vode”… Stalno smo ga zapitkivali kako bi ostao svjestan… Išli smo kroz šumu, trajalo je to, više i ne znam koliko…”, prisjeća se dramatičnih trenutaka Đulić.
“Pravili smo manje pauze jer se čovjek u pojedinim trenucima osjećao malo više loše”, dodaje Hodžić.
Policajcima stigla pomoć
Zadnjih nekih 500 metara policajcima stiže pomoć – pripadnici GSS-a.
“Momci su nam pomogli, profesionalno su odradili transport, mada smo mi njima i dalje pomagali do vozila Hitne pomoći. Svi su bili iznenađeni, jer nisu mogli vjerovati da smo na ovaj način uspjeli doći do Hitne pomoći. I ja sam tek sutra ili prekosutra shvatio šta smo uradili. Valjda želja da nekom pomogneš, da nekom spasiš život, nadjača sve drugo, možda i adrenalin, ne znam ni sam. Hvala Bogu, čovjek je spašen, operisan je hitno, utvrđeno je da je imao infrakt…”, priča Đulić.
Ovoj pozitivnoj priči ovdje nije bio kraj, jer je spašeni muškarac ostvario kontakt sa svojim spasiocima.
“Čovjek ne može da vjeruje. Prvi komentar mu je bio dali može od sada da nas zove polubraćom”, zaključio je na kraju Hodžić, dodajući da su i od kolega i nadređenih dobili mnoštvo lijepih riječi i čestitki.
Složen posao
Naši domaćini na kraju naglašavaju da je policijski posao, pogotovo u Policijskoj upravi Centar, izuzetno složen.
Skoro svakodnevno se susreću sa raznoraznim izazovima i kompleksnim zadacima.
“Ovo je timski posao. Ne bi mi ništa mogli da nemamo ljude koji 24 sata stoje iza nas, na čelu sa načelnikom i komandirom naše uprave. Šta god nam zatreba, možemo im se obratiti. I nama je lakše na terenu kad osjetimo da imamo podršku. I motiv je veći”, naglašava Đulić.
On dodaje da su i ranije imali raznoraznih situacija o kojima i ne pričaju baš voljno. Skromno nam Đulić kaže:
“Gledati nekog čovjeka da leži, a ne pomoći mu, ja to ne bih mogao. Nismo znali ni ko je lice, ni čime se bavi. I da je neko drugi bio, isto bih mu pomogli”, zaključio je Đulić.
Iz poštovanja prema porodici spašenog muškarca, portal Radiosarajevo.ba neće otkrivati njegov identitet, kao ni funkciju koju obnaša.
