Prvo se za tu blagodat moliš, pa trudiš, pa boriš.
U stomaku devet mjeseci nosiš.
U bolovima na svijet donosiš.
Na srce priviješ.
U duši nosiš.
Raduješ se svakoj riječi, svakom koraku, svakom dahu.
Radiš, od usta odvajaš, noću ne spavaš.
Njeguješ kao cvijet, paziš kao oči u glavi.
I onda se nađe neka, da prostite – pogan.
Slaba je to riječ, zapravo.
Kako nazvati uopće tog nekog…
Ko tvoje zlato prvo pregazi autom.
Pa ubaci u gepek.
Pa na deponiju odveze.
U smeće i zemlju zakopa, najdraže tebi stvorenje.
Ruke mu se osušile!
Imaju ti ajeti u Kur’anu, da će zakopana djevojčica biti pitana zbog kakvog je grijeha ubijena, šta je ikome skrivila.
I mislio sam da to neću nikad doživjeti.
A onda se prevariš.
Onda shvatiš da sa nama i oko nas žive monstrumi, kojima ništa sveto nije.
Saučešće porodici ubijene djevojčice.
A zločincima želimo strogu kaznu, da svaku djetinju suzu plate i na ovom i na onom svijetu.
Kao primjer svakome ko bi nešto slično uradio.
A ti, anđele, ti si na boljem mjestu.
Za tebe više ni straha ni boli neće biti.
Neka te Njegova milost prati, tamo gdje zlih ljudi nema…
🌷
Posvećeno sjećanju na Danku Ilić (2022-2024) Nedim Botić