Prijatelja koji te ne gleda kroz ili zbog interesa, već prijatelja koji je tu i u dobru i u zlu. A, prijateljstvo između Sarajlije Edisa Zubana i Brčaka Seade Seje Sadikovića nastalo je prije više od 30 godina, traje i danas i, sigurni smo trajat će dok žive. Njihovo pravo i iskreno prijateljstvo krunisano je u bolnici, da dobro ste pročitali, na Univerziteskoj klinici u Frankfurtu. Tu je Sead Sadiković svoj zdravi bubrek donirao svom bolesnom prijatelju Edisu Zubanu.
Posjetili smo ih u njihovoj bolničkoj sobi i tamo zatekli dva nasmijana, zdrava muškarca, kao da nije ni bilo operacije,kao da nije bilo ni doniranje bubrega. Ima samo jedna mala razlika,a ta je da će Sadiković bolnicu napustiti sa jednim bubregom,a njegov ahbab/prijatelj Edis sa čak tri. Doduše sa samo jednim zdravim, Seadovim doniranim bubregom. Jer, kako nam je Edis rekao, bubrezi koji nisu u funkciji ipak ostaju u tijelu toliko dugo dok ne počnu stvarati smetnju,a to se veoma rijetko dešava.
Ono što je posebno interesantno, po nekom nepisanom medicinskom običaju u Njemačkoj, svaki donirani bubreg treba da dobije svoje ime. Njih dvojica se nimalo nisu dvoumili oko imena, pa kada ih je doktor upitao da li su dali ime bubregu i jedan i drugi su u glas rekli : „Mimi“.
Doktor je ostao malo zatečen imenom, a onda mu je Zuban objasnio“.
Imam sina Armina, a koji je rođen sa Daunovim sindromom. To je moj ponos, moje sve, a on i Sead su veliki prijatelji. Moj Armin ima nadimak, a to je Mimi. Tako da se nimalo nismo dvoumili oko imena.
Tokom naše posjete upoznali smo momčinu Armina, kao i Edisovu suprugu Aminu koja nam je odmah rekla:
Naše porodice su trideset godina u prijateljstvu, čak su nam i djeca rođena u par mjeseci razlike. Uvijek smo se držali zajedno, kako u dobrim isto tako i u lošim situacijama. Uvijek smo bili jedni uz druge,a posebno su bili uz nas kada se naš Armin rodio. To prijateljstvo je naše neprocijenjivo blago. Kada je Sead obavio sve pretrage i kada su stigli rezultati da može da bude donor mom suprugu, on nam je rekao:
„Ja sam znao, vjerovao sam u to da će moj bubreg da odgovara za Edisa. Svim srcem sam to želio, moje želje su se ostvarile, jer sam htio da mu produžim život“.
Do ove operacije su bili pravi i iskreni prijatelji, a nakon operacije su na neki način postali i pravi rod. Jer jedan dio Seadovih organa živi u tijelu Edisa Zubana.
Edis Zuban
Moja bubrežna bolest započela je prije nešto više od 12 godina, a posljednje tri godine sam bio na dijalizi, kada su oba bubrega otkazala. Poslije dva mjeseca moje dijalize javio mi se prijatelj Sejo Sadiković i rekao mi kako je on razgovarao sa njegovom familijom, da je odlučio da mi pomogne, da se testira, pa ako bude sve odgovaralo, da mi donira bubreg. To je za mene bio šok, pozitivan i nevjerovatan šok. Od moje porodice se javio moj brat, ali njegov bubreg nije odgovarao. Ustvari njih dvojica su se 2021.godine zajedno javili na testiranje upravo na ovoj klinici, ali bubreg mog brata nije odgovarao -rekao nam je Zuban na početku razgovora.
Na pitanje zašto je tek tri godine kasnije došlo do transplatacije Edis Zuban nam je odgovorio:
Pa, zbog toga što je ovo Njemačka. Doktori jednostavno nisu vjerovali da mi Sead tek tako poklanja bubreg. Htjeli su da otklone svaku sumnju da ja Seadu plaćam da mi donira bubreg. Na kraju kada smo prošli sve moguće pripreme, sva moguća postavljana pitanja, od psihijatra, psihologa, suda, kao i i mnogih ljekara, kada su uvidjeli da je sve čisto dobili smo zeleno svijetlo“.
„Jednostavno nisam mogao dopustiti da Edis bude do kraja života ovisan o dijalizi, jednostavno nisam htio da izgubim iskrenog i pravog prijatelja. Ja sam znao da u mojoj porodici niko nikada nije bolovao od bolesti na bubrezima i moja je velika želja bila da mu doniram bubreg. Dok su trajale pretrage molio sam dragog Boga da se sve podudari i da mom Edisu sa mojim bubregom poklonim nove životne radosti bez bolnice i dijalize. Moja supruga i moji sinovi su mi samo rekli, ako sam odlučio, onda su i oni uz mene- ispričao nam je donataor bubrega Sead Sejo Sadiković.
Na naše pitanje da li vjerovao u čudo, da će brzo da dobije novi, zdravi bubreg, Edis Zuban kaže:
Ne , nisam. Bio sam stavljen na listu čekanja, a to čekanje po nekom nepisanom pravilu je oko deset godina. Čisto sumnjam da bi moje tijelo sve te godine izdržalo tri puta sedmično dijalizu. A, kada mi je Sead javio da želi da ide na testiranja u meni se odmah probudio strah i za njegovo zdravlje. Bilo me je strah njegovih posljedica, ali na svu sreću sve dobro završilo.
Na ovo Edisovo razmišljanje Sead je dodao:
Ma, ja nisam uopšte o nekim posljedicama po mene razmišljao. Svaka operacija, pa i ona najmanja je rizična. Čovjek ode da operiše krajnike pa se više ne vrati kući. Sve je to od dragog Boga, a kada su namjere čiste i bez bilo kakvih zadnjih misli, onda se sudbina za sve ostalo pobrine. Ja bez jednog bubrega sada funkcionišem kao sa dva. Nisam mogao da ga gledam kada se vrati sa dijalize, sada smo opet veseli i nasmijani.
Edin i Amina Zuban sa sinom
„Kada sam se probudio nakon operacije moje prve misli bile su upućene Seji. Mnogo sam se bio prepao jer ga nisam vidio jednu noć i jedan dan. Ali, takva su bila pravila. Kada su ga vratili u moju sobu, sve mi se razvedrilo, pa i bolovi koje sam imao odmah su prestali’, rekao nam je Zuban.
Sead i Edis su dugogodišnji članovi KUD ‘Sevdah’ iz Frankfurta. Kako su nam rekli, svih tih godina prijateljstva ponekad su se samo sporječkali,a li nikada posvađali, a da nisu razgovarali.
Ljekari su i jednom i drugom rekli da su im nalazi fantastični, Edisovo tijelo prihvatilo je Seadov bubreg. I jedan i drugi su u već u sedmom desetljeću, nešto malo preko 60 godina, ali se nadaju da će provesti još dosta, dosta godina zajedno. Sead čak nije htio da ide u javnost, ali kako nam je rekao, nada se da će možda ovim njegovim gestom bar kod jednog probuditi svijest da krene njegovim putem.
Iskreno i od srca nadam da ću već u septembru da zagrlim moje Sarajevo- rekao nam je Edis Zuban.
Sead, Hasib i Edis
A, Sead Sadiković je htio na kraju da poruči budućim donatorima:
Neka se ljudi ne boje. Sa jednim zdravim bubregom čovjek može da živi cijeli život. Dijalize su za svakog čovjeka veoma teške, bolne, uskraćene su mu radosti života. Ja sada na svijet gledam drugim očima, moja duša , moja misija na ovom svijetu je ispunjena.
Tokom naše posjete zatekli smo i njihovog velikog prijatelja koji im je došao u posjetu, inače velikog bh. patriotu i dušu grada Frankfurta Hasiba Bašića.
(B. Šišić) hayat.ba
