U Bagdadu neki je mesar, idući noću kući, čuo povik u mračnom sokaku i požurio da vidi šta se dogodilo. Tamo je zatekao izbodena čovjeka… Izvukao je nož iz njegove rane i pokušao mu pomoći; dok je krv natapala mesarevu odjeću, nesretnik je umro. Ljudi su se okupili i vidjeli nož u njegovoj ruci, krvavu odjeću, a u njegovim očima strah, te ga odmah optužiše za ubistvo; kasnije je osuđen na smrtnu kaznu. Kad su ga doveli na stratište i kad se uvjerio da će umrijeti, povika: ”O ljudi! Ja, Allaha mi, nisam ubio onog čovjeka, ali jesam ubio nedužnu osobu, i to prije dvadeset godina, i evo sad ću zbog toga umrijeti.
Naime, bio sam naočit mladić, radio sam kao skeledžija na rijeci. Jednog dana pojavi se jedna bogata djevojka u pratnji majke. I sutra sam ih prevezao također. S vremenom počeo sam se vezati za djevojku, a i ona za mene. Zaprosio sam je od njezina oca, ali on je to odbio jer sam bio siromašan. Poslije toga više nisu dolazile na rijeku, niti sam ih gdje viđao. Srcem sam ostao vezan za nju. Nakon dvije, ili tri godine, dok sam bio na rijeci, čekajući putnike, pojavila se žena s djetetom i zatražila da je prevezem na drugu obalu.
Ukrcala se u čamac i, kad smo bili na sredini rijeke, prepoznah je: bila je to djevojka koju sam, ono onda, zaprosio. Obradovao sam se susretu i počeo je podsjećati na našu vezu, ljubav i čežnju. Ona je učtivo odgovarala. Rekla je da se udala i rodila… Međutim, šejtan je u mojim očima uljepšao zlo, pa sam joj se približio… Ona me upozori na Svevišnjeg Allaha, ali se nisam osvrtao na upozorenje. Počela se, koliko je mogla, odupirati, a dijete je vrištalo. Ščepao sam dijete i bacio ga u vodu, zaprijetivši: ’Moraš mi se dopustiti!’ Kad bi se dijete gotovo utopilo, izvidio bih ga. Ona je izbezumljeno gledala, plakala i molila za milost, ali nije pristajala na moj zahtjev.
Zagnjurio sam djetetovu glavu u vodu, dok je ona gledala i pokrivala svoje lice od straha; dijete je mlataralo rukama sve dok nije izgubilo snagu i klonulo udovima. Izvadio sam ga: mrtvo. Bacio sam njegov trup u rijeku. Onda sam se ustremio na nju, i ona me svom snagom odbijala plačući. Povukao sam je za kosu, privio vodi i zagnjurio njenu glavu u vodu, pa je izvadio, ali ona nije pristajala na nemoral. Pošto sam se umorio, posljednji put zagnjurio sam njenu glavu. Ona se opirala, ali je naposlijetku i ona klonula udovima. I njen sam trup bacio u vodu. Taj moj zločin niko nije otkrio. I neka je slavljen Allah, Onaj Koji zulumćarima daje vremena, ali ih ne zaboravlja.”
a njegova ispovijest rasplakala je okupljene. Zatim su ga pogubili. (Imam el-Hattabi)
Preuzeto sa FB profila hfz. Abdurrahmana Kuduzovića / www.novihorizonti.ba
