Situacija u Bosni, a posebno u Sarajevu, apsolutno je zastrašujuća. Vlasti su više zainteresirane za igranje političkih igara nego za činjenje bilo čega što bih pomoglo ljudima. Došlo je do potpunog kolapsa ionako krhkog zdravstvenog sistema. Virus postoji godinu dana i u to vrijeme ni vlasti ni država su učinile apsolutno ništa da osiguraju sigurnost ljudi. Sarajevski kanton imao je dvodnevno zaključavanje dok su stotine ljudi umirale, a šta je to trebalo postići, zapravo niko ne zna.
Redakcija portala Crna-Hronika donosi vam još jednu tešku životnu priču porodice Dolovac.
Priča koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Sida Dolovac, kćerka Hilme, u potresnom intervju za naš portal, objasnila je kako joj je preminuo otac od posljedica koronavirusa, ali i o zdravstvenom sistemu koji je digao ruke od njenog preminulog Hilme.
Čitava moja porodica se imala covid. Moj sin je prvi dobio dijagnozu. I moji otac i majka koji su oboje visoko rizični počeli su pokazivati simptome. Svi u mojoj porodici su štitili, ali zbog činjenice da je moj sin morao raditi, a i neki drugi članovi porodice morali su raditi, na kraju su svi dobili covid. Kao sto je dobio moj otac.
U početku smo bili izuzetno zabrinuti zbog moje majke jer je već nekoliko godina jako bolesna i ima Parkisone uz probleme sa srcem. Ali najgore prošao mojo otac. Prije šest dana bio je zdrav, hodajući i energičan. Vrsta osobe koja je ozbiljno shvatila covid od početka i učinila sve da se zaštiti od toga. Izuzetno zdrav pojedinac čak i ako je imao 81 godinu. Hranio se zdravo, šetao i čak se brinuo o mojoj bolesnoj majci. Sve u svemu, prije virusa covid bio je dobrog zdravlja.
Sida i Hilmo
- marta, ujtro njegovi simptomi su bili da ne može na noge. Odmah tražili smo da ga prebace u ambulantu “Omer Maslić”. Jedva je stajo na nogama. Kad je uzela medicinska sestra krv za nalaze, koja očito nije znala šta radi, pukla mu je venu, a zatim je počela da se dere na stariju osobo koja je očito bila u teškom zdravstvenom stanju i krivila ga za svoju grešku.
Umjesto da mu pomogne, ona se posvađala s njim a i sa mnom. U to vrijeme intervenirala je druga medicinska sestra. Dok je bio u ambulanti, postao je tako slab i bolestan da je jedva stajao, pozlilo mu je i niko mu nije htio pomoći. Dok je bio u bolnici, iako je njegovo stanje bilo loše, doktor je rekao da su rezultati njegovih testova pokazali da je prošireno srce izazvao virus covid, ali da nisu mogli ništa učiniti. Dali su nam antibiotik, poslali nas kući i prethodno mu dali malo kiseonika da ga podignemo. Kad smo zatražili pomoć, što učiniti i kamo ići, liječnik se jednostavno udaljio kao da nije njegov posao ili odgovornost brinuti se za njega.
Samo se okreno i otišao.
Donijela sam ga kući jer više nije mogao hodati. Kad se vratio kući, stanje mu se potpuno pogoršalo (nije mogao disati, a lice mu je bilo ljubičasto), pa smo neprestano zvali članove Hitne službe. Niko nije došao pomoći. Zvala sam svoju sestru koja je nazvala svoju doktoricu koja je onda poslala uputnicu za bolnicu. Međutim, čak i tada, medicinska sestra koja je došla provjeriti mog oca bila je bez opreme za zaštitnu opremu, kad mu je mjerila temperature rekla mi je da ne zna koliko je tačno temperature. Doktorica koja je tad došla da ga pregleda, Dr. Jasna Topović-Cetković, iako je vidjela starijeg muškarca koji je duboko loše, izderala se na mog oca i rekla kao da on „stimulira bolest“ i da s njim nije bilo ništa uprkos nesigurnim rezultatima, uprkos činjenici da je jedva stajao na na nogoma i uprkos rezultatima testova koji su pokazali iznenadne srčane probleme koje prije mjesec dana jednostavno nije imao.
Zdravlje se ponovo pogoršalo. Nisu mi htjeli pomoći da ga unesem i iznesem iz ambulantne kad su nas dovukli kući. Sama sam ga ja na leđoima vukla.
4 dana tražim pomovi, zovem i niko mi se ne javlja niti želi pomoći – govori Sida za portal Crna-Hronika
Sida Dolovac
Stanje mu se pogoršavalo i samo su ga poslali kući da u osnovi umre, jer mu nitko nije želio pružiti nikakvu medicinsku pomoć ili čak cjelovit i kroz pregled, a kamoli da ga dobije kisik ili respiratator. Zovem Hitnu a uposlenica Hitna kaže idi u ambulantu “Omer Maslić” i da po njih moraju doći.
Zovem ambulantu oni kažu moraš u Hitnu, zovem privatnika koji govori da moram podići nalaze od ambulante i da ništa on ne može bez tih nalaze. Opet sam otišla u ambulantu i tražila nalaze i oni nisu htjeli da mi ih daju i još su napisali da ih ometamo u poslu.
Pozvali smo bolnicu više puta, jer doslovno nije bilo nikoga tko bi ga mogao fizički odvesti jer više nije mogao fizički hodati, bio je preslab a bolnica je rekla da će poslati Hitnu pomoć.
Sati su prolazili i ništa se nije događalo, neprestano smo zvali i ništa, medicinska sestra u bolnici rekla je da će poslati Hitnu pomoć nakon još dva pacijenta, ali niko nije došao. Kad smo ponovno nazvali, rekli su da on jednostavno nije “toliko bolestan od pacijenta i da to nije prioritet”.
U noći sam ponovo pokušala više puta ih kontaktirati i da im objasnim u kolikom je lošem stanju i da sam ja sama tu jer svi ostali članovi porodice su isto bili bolesni i jednostavno niko nije mogao biti tu. Tad su mi samo rekli da ga presvučem i ništa drugo. Zadnji put kad sam ih nazvala bilo je da im kažem da je izdiše i tad im nije trebalo mnogo vremena da stignu.
Razumijem da postoji užasan virus i znam da su bolnice pod velikim pritiskom. Ali ovaj virus postoji već godinu dana u to vrijeme vlasti, zdravstveni čelnici i niko od političara nije apsolutno ništa učinio da stvarno pomogne narodu BiH.
Čitav sistem se urušio. Niko nije htio da pomogne nama, nit da pomogne mom ocu. Oni ne žele ništa učiniti, već su ostavili porodice da se same snalaze.
Ljudi umiru na užasan način i to zato što vrlo malo ljudi je briga šta će se desiti, ne samo političari, već čak i određeno medicinsko osoblje. Mnogobrojne posjete u bolnicima vidjeli smo da je bilo medicinsko osoblje koje je sjedilo, ne radi ništa, čak nije nosilo zaštitnu opremu. Ne postoje vakcine, ne postoji sistem koji bi pomogao da se bilo šta organizuje, ne postoji organizacija u bolnicama ili ambulantama, ne postoji sigurnost i svi preusmjeravaju odgovornost.
Apsolutni je zločin ovo što rade narodu BiH. Moj otac je možda bio stariji, ali njegov život je nešto vrijedio. Njegova porodica ga je voljela i zaslužio je više vremena sa svima nama, zaslužio je sretne dane i znam da je mogao imati te dane da je bilo ko, bilo koja osoba učinila bilo što da mu zapravo pomogne. Da je trenutno bio u nekoj drugoj zemlji ili u Americi, bio bi već vakciniran i siguran, ali umjesto toga, umro je i to je se desilo zbog nesposobnošću zdravstvenog sistema, medicinskog osoblja i političkih vođa.
Ljuta sam i odbijam da budem tiha i da šutim i trpim kao što šutimo i trpimo godinama.
Neko mora odgovarati za njegovu smrt i smrt hiljada drugih bosanskih ljudi za čije se živote vrijedilo boriti.
