Sjedim i razmisljam, kako je fino biti Musliman.

Sjedim sa kcerkom u “food court”. Malo podalje za stolom sjede dvije djevojke koje me malo je reci cudno gledaju. Na neprestane poglede im uzvratim jednim osmjehom i nastavim svoj ‘biznis’. Kcerka me upozorava da me i dalje gledaju. Kazem joj da ne obraca paznju.
Do malo vremena, skoro da sam na njih i zaboravila, pojavi se jedna od njih pored naseg stola i pita mozemo li joj nekih desetak minuta pricuvati torbu. Primijetivsi da sam zatecena, da ne znam sto da odgovorim, na moje neizgovoreno pitanje, zasto ja, od toliko ljudi okolo, otvara torbu da provjerim sta je unutra i govori; pogledaj, samo su knjige unutra i stari laptop, pretesko je da nosim. Tvoj imidz, pokazujuci rukom na moj hidzab, mi govori da mogu da ti vjerujem.
Nasmijesim joj se i kazem, naravno, ostavi, pricuvat cu ti torbu.
Pogledam oko sebe, ljudi koji sjede za stolovima su pretezno roditelji sa djecom ili tinejdzeri koji normalno dok cekaju hranu cackaju po telefonima. Za nekoliko stolova moglo bi se reci da su muslimani; zene sa mahramama na pola glave, mislim da su sije. Od svih njih, izabrala je mene.
Sjedim, gledam u njenu torbu i razmisljam, kako je fino biti Musliman. Ljudi dobiju utisak da mogu da nam vjeruju cak i onda kada mnogi zele da nas u ocima svijeta ocrne.
Ayla Osmanovic