Salkan Delić rođen je bez očiju. Ova fizička prepreka nikada nije postala barijera da dvadesettrogodišnji mladić ostvari svoje želje, i više od toga – postane inspiracija brojnim. Ispisao je još jednu priču o snazi vjere i prijateljstva.
“Vidjeti očima i vidjeti srcem nije ni približno. Allah oduzima da bi dao. Meni je dao prije svega da vidim srcem, da spoznam stvari”, ispričao je Delić za N1 prošle godine kada nam je podijelio svoju životnu priču.
Salkan Delić: Kada bi Allah dao da vidim, volio bih da ugledam svoju porodicu
A u nju je, usprkos teškoćama, stalo mnogo toga. Delić je u posljednjim danima uspješno obavio i umru – sa koje će se, kaže, vratiti drugačiji.
Za N1, prepun dojmova, javio se iz Saudijske Arabije.
“Ne može se opisati i objasniti na koji način se ovo doživi. Od kada znam za sebe zamišljao sam kako izgleda Kaba, džamija poslanika Muhameda, njen harem…Kada sam došao u Medinu – odmah sam zapazio koliko taj grad miriše. Samim tim da sam imao priliku da klanjam u poslanikovoj džamiji, da sam se budio na sabah sa toliko radosti, bez ikakvih problema… Nikad ljepšeg osjećaja nije bilo, nego osjetiti blagi, jutarnji medinski povjetarac”, prepričao nam je.
Poteškoća nije bilo, no činilo se kako se njegovoj grupi neće ukazati prilika da posjete Revdu, odnosno posebno mjesto u džamiji poslanika Muhameda. Uprkos tome, sa svojim prijateljem odlučio je još jednom da tu pokuša klanjati namaz.
“Allah je to dao, sve se otvorilo, selamili smo poslanika od nas, naših porodica i svih muslimana. Malo je reći da su to emocije. Toliko sam se prepustio da nikada prije nisam osjetio ovakvo nešto”, prisjetio se Delić.
Bojao se da bi put mogao biti teret njegovom prijatelju, ali..
U početku je, kaže, mislio da će sve ovo biti teret efendiji Nihadu Ibriševiću, njegovom prijatelju i vodiču.
“Međutim, taj čovjek mi je više puta kazao da apsolutno ne osjeti nikakav teret što je meni na hizmetu, što mi pomaže u svakom trenutku”, ističe Salkan.
Imao je i poruku za sve one koji se pribojavaju krenuti put Saudijske Arabije na umru ili hadž zbog svog zdravstvenog stanja.
“Nema odustajanja, nema predavanja. Čovjek ne treba da se forsira, ali treba da ulaže napor kako bi u životu postizao ono što želi. Trebamo to samo raditi iskrenog nijeta, iz srca, duše, a ne jezikom. Sve što radimo – trebamo raditi nadajući se oprostu i nagradi”, naglasio je.
Kući se vraća drugačiji, sa mnogim olakšanjima
Iako se sve emocije još uvijek nisu slegle, što Delić kroz razgovor često naglašava, već je svjestan koliko ga je putovanje promijenilo.
“U našu lijepu Bosnu vratit ću se milion puta drugačiji – duhovno jači i još snažnije i čvršće vjere. Vratit ću se i sa mnogim olakšanjima. Već primijetim na sebi koliko ih osjetim – i duhovno i fizički”, naglašava Delić.
A povratak, kao i odlazak – sve se to odvijalo uz pomoć prijatelja, kojima Delić ističe neizmjernu zahvalnost. Osim efendije Ibriševića, tu je i Islam efendija Mehmedović, ali i Nedim efendija Botić, koji je za Delića “bio početak svega onoga što je u proteklim mjesecima postigao”.
Zbog prijatelja i podrške dragih ljudi koji su na ispraćaj stigli čak i na sarajevski aerodrom, kaže, znao je da ničega ne treba da se boji.
N1
