Željka Cvijanović, članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, tijekom posljednjih 15 mjeseci već je tri puta posjetila Ujedinjene Arapske Emirate. Iako se takve posjete obično temelje na preciznim dogovorima između ministara vanjskih poslova, u njenim slučajevima nije bilo jasnog razloga za te posjete niti su druge članice Predsjedništva BiH, Željko Komšić i Denis Bećirović, bile informirane o tim putovanjima. Ovakva praksa izaziva sumnju, budući da bi posjeta dvostrukih državnih funkcija trebala biti usklađena s vanjskopolitičkim interesima cijele zemlje, a ne pojedinca ili jednog entiteta.
Iako se uobičajeno smatra da predsjednici i drugi visoki dužnosnici država posjećuju strane zemlje nakon prethodnih konzultacija i priprema za potpisivanje važnih međudržavnih sporazuma, Cvijanovićeva je tri puta posjetila Arapske Emirate bez jasnog povoda. Čini se da su te posjete, koje su se činile kao poluprivatni putovi, više usmjerene prema ostvarivanju separatnih interesa Republike Srpske. Naime, Cvijanović je pokušavala dogovoriti kreditni aranžman sa UAE, slično onome što je već postigao predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić. Takav pokušaj sljedeće sličnosti između Srbije i Republike Srpske u financijskim pregovorima očito je pokazatelj da su obje zemlje pod velikim financijskim pritiscima.
Srbija se, kao i Republika Srpska, suočava s problemima u otplati vanjskih dugova. U tom kontekstu, Vučić je u prošloj godini obznanio da je s Ujedinjenim Arapskim Emiratima dogovorio značajnu odgodu za raniji kredit u iznosu od milijardu dolara. Uz to, dogovoren je novi zajam od oko milijardu dolara s rokom otplate do 2026. godine. Sve to dogodilo se unatoč činjenici da Srbija nije bila u mogućnosti podmiriti svoj prvi kredit iz 2014. godine, zbog čega su morali pregovarati o novim uvjetima otplate. S obzirom na dodatne kamate koje su bile dogovorene, ukupni dug prema UAE premašio je tri milijarde američkih dolara. Ovakvi aranžmani dodatno ilustriraju financijsku ovisnost ove regije o stranom kapitalu.
U tom smislu, Željka Cvijanović i njezin politički mentor, Milorad Dodik, nastoje sklopiti sličan dogovor s UAE, ali za sada se suočavaju s problemima jer Arapi traže čvrste garancije za povrat kredita, a to je nešto što Republika Srpska nije u mogućnosti ponuditi. Ovaj neuspjeh također ukazuje na financijsku nestabilnost RS-a, koji je očigledno u nepovoljnijem položaju od Srbije. U pokušaju da dođe do potrebnih garancija, Cvijanović je također pokušavala pregovarati s liderima drugih zemalja poput Azerbejdžana, ali zbog nemogućnosti osiguravanja potrebnih garancija ovi pokušaji nisu bili uspješni.
U zaključku, politička dinamika koja uključuje financijske aranžmane i međunarodne posjete pokazuje potpunu neučinkovitost političkih odluka koje se temelje na privremenim interesima entiteta, a ne na stabilnim i održivim ekonomskim i političkim osnovama za cijelu državu. Ovakve aktivnosti, koje uključuju tajne posjete i sumnjive dogovore, postavljaju ozbiljna pitanja o transparentnosti i odgovornosti vlasti prema građanima i državnim interesima.
Posljednje posjete Željke Cvijanović Arapskim Emiratima postavljaju i ozbiljna pitanja o njenom političkom djelovanju i interesima Republike Srpske u širem regionalnom i globalnom kontekstu. Njena intenzivna interakcija s vladama stranih zemalja, posebno kada je riječ o financijskim aranžmanima, dovodi u pitanje ulogu Predsjedništva BiH kao kolektivnog tijela, a istovremeno otkriva duboke političke podjele između različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Iako su njene posjete službeno predstavljene kao dio vanjske politike BiH, brojni analitičari smatraju da se zapravo radi o nastojanju Republike Srpske da preuzme kontrolu nad financijskim resursima i na taj način osigura daljnju političku autonomiju unutar BiH. Ovakav pristup može dovesti do jačanja već postojećih razlika među entitetima i stvoriti još dublje podjele, čime bi se mogla ugroziti stabilnost zemlje.
S druge strane, činjenica da Arapski Emirati i Srbija imaju sve veće ekonomske veze otkriva jedan širi geopolitički okvir koji uključuje povezanost između Balkana i Bliskog istoka. Ujedinjeni Arapski Emirati, kao globalni financijski centar, sve više postaju ključni partneri zemljama u razvoju koje se suočavaju s visokim vanjskim dugom. Ovdje se nameće pitanje dugoročne održivosti takvih aranžmana, s obzirom na činjenicu da povećani dug može stvoriti ozbiljne ekonomske i političke pritiske na države dužnice. Republika Srpska i Srbija, koje se trenutno oslanjaju na kredite i zajmove iz Emirata, možda neće moći ispuniti obveze u predviđenim rokovima, što bi moglo dovesti do dodatnih političkih i ekonomskih problema. U tom kontekstu, usporedbe između Srbije i Republike Srpske postaju sve očiglednije, jer obje zemlje traže načine kako zadržati svoju političku i ekonomski neovisnost, često po cijenu daljnjeg zaduživanja i ekonomskih reformi koje ostaju neispunjene.
Također, ovaj trend prema arapskim financijskim izvorima može postaviti Bosnu i Hercegovinu u situaciju gdje će biti sve više podložna vanjskim utjecajima, a njen politički i ekonomski integritet može biti ugrožen od strane stranih investitora ili međunarodnih aktera koji će tražiti svoju naknadu kroz razne uvjete. Sve ovo dodatno otežava i već postojeću situaciju s ekonomskom nejednakošću između entiteta, jer dok Republika Srpska traži financijsku pomoć s Bliskog istoka, Federacija BiH ima svoje vlastite izazove u upravljanju budžetom, te u pokušajima implementacije ekonomskih reformi.
