U atmosferi sve većih političkih tenzija u Srbiji, incident koji se dogodio tokom proslave Prvog maja ispred Skupštine Srbije izazvao je snažne reakcije u javnosti. Glavni akter ovog događaja bio je Vladimir Mandić, sin ozloglašenog ratnog ministra Momčila Mandića, koji je prethodnih godina više puta dovođen u vezu s raznim kontroverzama. Tokom jučerašnjeg dana, prostor ispred Skupštine pretvoren je u privremeni kamp, poznat pod imenom Ćacilend, gdje su se okupili simpatizeri Srpske napredne stranke (SNS), uz muziku, posluženje i nacionalističke simbole.
Ono što je izazvalo najveću pažnju javnosti jeste sukob koji je izbio između ovih okupljenih simpatizera SNS-a i grupe ratnih veterana i studenata, koji se protive trenutnoj vlasti i učestvuju u blokadama. Tokom tog sukoba, prema video snimcima koji su se brzo proširili društvenim mrežama, jasno se vidi kako Vladimir Mandić nogom udara jednog od studenata, pokušavajući ga fizički otjerati iz ograđenog prostora.
Ovaj čin izazvao je snažne reakcije ne samo zbog brutalnosti, već i zbog političke pozadine. Mandić, bivši rukometaš Partizana, već je godinama istaknuti član SNS-a i važi za čovjeka od posebnog povjerenja predsjednika Aleksandra Vučića. Njegovo ime se godinama pojavljuje u raznim aferama, a često se spominje kao osoba zadužena za “specijalne operacije” u interesu vlasti. Javnosti je poznat i po:
-
hapšenju u Crnoj Gori,
-
organizaciji dolaska birača iz Republike Srpske u Srbiju tokom izbora,
-
velikom broju nekretnina, posebno u Beogradu, gdje navodno posjeduje čak 46 stanova i lokala,
-
kao i po tome što je bio optužen, ali oslobođen za pokušaj ubistva.
Snimak incidenta, koji je objavljen na platformi X, dodatno je rasplamsao bijes i zabrinutost javnosti, jer je prikazao kako osoba sa tako kontroverznim dosjeom i nasilnim ponašanjem otvoreno djeluje u okviru partijskih skupova bez straha od sankcija. Mandić je stajao pored metalne ograde i bez zadrške šutnuo jednog od prisutnih mladih ljudi, koji se nije ponašao nasilno niti je pokazivao provokaciju, već je, kako se čini, jednostavno izražavao podršku studentima u blokadi.
Posebno zabrinjava što se ovakvi incidenti odvijaju u trenutku kada su tenzije u društvu već visoke, a mladi ljudi sve češće bivaju meta političkih manipulacija i nasilja. Prvomajski protesti i okupljanja već godinama predstavljaju tačku sukoba između različitih političkih tabora, no ova scena otkriva novu dimenziju: pokušaj fizičke dominacije nad neistomišljenicima, gdje stranačka pripadnost i zaštita pružaju osjećaj nekažnjivosti.
Nasilje nad studentima, osobito onima koji se zalažu za demokratske vrijednosti i slobodu govora, predstavlja ozbiljan udar na osnovne principe društva. Ovaj čin se ne može promatrati izolirano, već kao dio šireg obrasca političkog zastrašivanja koji je sve prisutniji u Srbiji. Upotreba sile protiv mirnih demonstranata, naročito kada dolazi iz redova vladajuće stranke, otkriva ozbiljnu slabost institucija i zabrinjavajući stepen političke samovolje.
Važno je napomenuti da Mandić, iako bez formalne funkcije u izvršnoj vlasti, djeluje s velikim utjecajem unutar SNS-a, što njegov postupak čini još opasnijim. Nedostatak brze i odlučne reakcije institucija dodatno učvršćuje osjećaj da se Srbija sve više udaljava od osnovnih demokratskih standarda, te da se nasilje sve češće koristi kao sredstvo političke kontrole.
Ako se ovakva ponašanja budu tolerisala ili prešućivala, to će poslati jasnu poruku da u Srbiji postoji prostor za fizičko obračunavanje s političkim neistomišljenicima. U takvom ambijentu, gdje se politička moć brani pesnicama umjesto dijalogom, demokratski poredak biva sve više potkopavan. Iako još uvijek nije poznato da li će se protiv Vladimira Mandića pokrenuti bilo kakav postupak, javnost već sada jasno poručuje – dosta je straha, dosta je nasilja, vrijeme je za odgovornost.
Žrtve ovakvih incidenata često ostaju nevidljive, ali njihova borba ima dubok simbolički značaj. Studenti koji su izloženi agresiji predstavljaju onu snagu društva koja se ne miri s nepravdom. Njihova odlučnost i hrabrost da se suprotstave korumpiranim i nasilnim strukturama daje nadu da još uvijek postoji prostor za promjene. Pitanje je samo – hoće li ih sistem prepoznati i zaštititi, ili će ih, kao i mnogo puta do sada, prepustiti zaboravu.
