Politički prostor Bosne i Hercegovine često je poprište burnih reakcija i verbalnih sukoba, a posljednji javni istup Ljubiše Ćosića, gradonačelnika Istočnog Sarajeva, povodom napada na Nebojšu Vukanovića, opozicionog političara, još jednom je potvrdio koliko su duboke podjele i koliko su retorički okršaji prisutni u svakodnevnom političkom diskursu.
Iako je Ćosić u svom obraćanju javnosti nominalno osudio napad na Vukanovića, istovremeno je iskoristio priliku da na njegov račun uputi niz veoma oštrih, pa i uvredljivih komentara. Na prvi pogled paradoksalna reakcija – osuda nasilja uz istovremeno verbalno degradiranje osobe koja je bila meta napada – dodatno produbljuje sumnje u iskrenost te osude i otkriva suštinu dubokog ličnog i političkog antagonizma.
Ćosić je Vukanovića opisao kao političkog aktera koji je, po njegovim riječima, u javni prostor unio agresiju, optuživanje i širenje neistina. Opozicionog poslanika optužuje da konstantno koristi uvrede, da svojim izjavama često vrijeđa kolege iz političkog života, te da je mnogima “zalijepio etiketu kriminalaca”. Prema Ćosiću, Vukanović bez ikakvih dokaza i sa očiglednom namjerom diskreditacije često spominje čak i članove porodica svojih političkih protivnika.
U svom istupu, Ćosić je iznio niz konkretnih pitanja, osmišljenih da ukažu na, po njegovom mišljenju, neprihvatljivo ponašanje Vukanovića u javnosti. Izdvojimo nekoliko ključnih:
-
Ko mu daje za pravo da naziva ljude „huljama“?
-
Odakle mu osnova da citira Njegoša dok, kako Ćosić tvrdi, nije dostojan ni njegovih riječi?
-
Zašto ne osudi psovke i uvrede koje, prema Ćosiću, dolaze kao reakcije na njegove tekstove?
Zapaženo je i to što je Ćosić spomenuo slučajeve kada su, kako navodi, vjerski lideri poput episkopa i Patrijarha bili meta Vukanovićevih kritika, što smatra krajnje nedopustivim. Dodatno, uputio je kritiku Vukanoviću zbog njegovih izjava u kojima, prema Ćosiću, implicitno favorizuje određene sredine, a Istočno Sarajevo prikazuje u negativnom svjetlu.
Jedan od najupečatljivijih dijelova Ćosićeve izjave odnosi se na osjećaj lične povrijeđenosti, ali i osjećaj da su njegovi politički istomišljenici konstantno mete. On postavlja pitanje: “Je li to moja ili bilo čija majka, porodica, i bilo ko blizak onima koje isti osuđuje, ne vrijede ništa i mogu biti predmet slobodnih psovki i napada i svakodnevnih uvreda?” Ova rečenica ukazuje na dublji osjećaj povrijeđenosti, ne samo u političkom, već i u ličnom smislu.
Prema Ćosiću, Vukanovićeva “matrica političkog funkcionisanja” ogleda se u konstantnom iznošenju optužbi, uvreda i stvaranju negativne slike o protivnicima, pri čemu se, kako on navodi, rijetko kad poziva na objektivne činjenice. Takođe, ističe da Vukanovićevi istomišljenici često koriste isti obrazac komunikacije – vrijeđanje, mržnju i verbalne napade, što se, prema njegovim riječima, može vidjeti u komentarima i objavama na određenim medijskim platformama.
Ćosićeva reakcija, iako predstavljena kao osvrt na nasilje nad političkim protivnikom, više se doima kao šira odbrambena izjava i pokušaj razotkrivanja političke taktike suprotne strane. Kroz cijeli tekst provlači se nit uvjerenja da su on i njegovi politički saborci konstantno na udaru, kako medijskom, tako i ličnom. Njegov istup jasno oslikava duboku podijeljenost političkog diskursa, gdje svaka javna polemika vrlo lako prerasta u lični obračun.
Zaključno, iako je nominalno osudio napad na Vukanovića, Ćosićev govor bio je ispunjen dubokim zamjerkama, ličnim frustracijama i optužbama koje odražavaju stanje političkog dijaloga u BiH – dijaloga u kojem su uvrede i optužbe zamijenile argumente i konstruktivnu debatu. Takva praksa samo dodatno produbljuje jaz između političkih tabora i stvara atmosferu nepovjerenja i neprijateljstva. Umjesto zajedničkog zalaganja za rješavanje problema građana, politička scena često liči na arenu u kojoj lični animoziteti preuzimaju primat nad javnim interesom.
Na kraju, važno je napomenuti da ovakvi politički sukobi i verbalne razmjene mogu imati dugoročne posljedice na društvenu atmosferu u Bosni i Hercegovini. Umjesto da doprinosi stabilnosti i jedinstvu, Ljubiša Ćosić svojim istupima, iako s ciljem odbrane svojih stavova i pozicije, doprinosi još većem političkom razdvajanju. Politika zasnovana na međusobnim napadima i osobnim uvredama ne samo da umanjuje kredibilitet političkih lidera, već i odražava loš primjer građanima koji često postaju pasivni posmatrači ovakvih polemika. Ukoliko političari u BiH ne uspiju postaviti temelje za konstruktivnu debatu i dijalog, može se očekivati daljnje produbljivanje nepovjerenja i frustracije među građanima, što će otežati implementaciju potrebnih reformi i izgradnju stabilne budućnosti za sve.
