Hrvatsko Ministarstvo odbrane nedavno je odlučilo javno objaviti sadržaj dokumenta koji je izazvao snažne reakcije širom regije. Riječ je o Deklaraciji o saradnji u oblasti odbrane i sigurnosti, potpisanoj 18. marta 2025. godine u Tirani između tri države: Republike Hrvatske, Republike Albanije i Kosova. Ovaj dokument već sada nosi značajne političke implikacije, posebno kada je riječ o odnosima Srbije s državama u svom okruženju.
Prema zvaničnoj objavi, Deklaracija ima jasne ciljeve – prvenstveno jačanje stabilnosti i sigurnosti na prostoru jugoistočne Evrope. Pored toga, istaknuta je i namjera tri zemlje da kroz ovu saradnju doprinesu euroatlantskim integracijama te da dodatno učvrste međusobno savezništvo i prijateljske odnose. Dokument se, dakle, temelji na zajedničkim interesima Hrvatske i Albanije kao punopravnih članica NATO-a, te Kosova, koje je u procesu jačanja svojih međunarodnih partnerstava.
Ipak, kako to obično biva, ovakav potez nije prošao nezapaženo u susjednoj Srbiji. Čim je vijest o potpisivanju Deklaracije objavljena, uslijedile su burne reakcije iz Beograda. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izrazio je ozbiljnu zabrinutost, ocijenivši da je riječ o gestu koji bi mogao dodatno destabilizovati situaciju u regionu. Vučić je izjavio da ovaj dogovor vidi kao signal početka, kako je nazvao, utrke u naoružanju na Balkanu. Prema njegovom tumačenju, formiranje ovakvog vojnog saveza unosi dodatne tenzije i šalje poruku koja ne doprinosi miru.
Njegov stav podržao je i srpski ministar odbrane, koji nije krio nezadovoljstvo, ocjenjujući Deklaraciju kao ništa manje nego “provokaciju”. Za srbijansko rukovodstvo, sporazum između Hrvatske, Albanije i Kosova nije samo diplomatski akt – već ozbiljna prijetnja po sigurnost srpskog naroda u regionu.
S druge strane, stigao je brz odgovor iz Zagreba. Hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić jasno je dao do znanja da Hrvatska ne namjerava tražiti dozvolu niti odobrenje iz Beograda za bilo koju svoju vanjskopolitičku ili odbrambenu odluku. U svom obraćanju naglasio je da je vrijeme kada je Hrvatska morala pitati Srbiju šta smije raditi odavno prošlo, podsjećajući na činjenicu da je Hrvatska već tri i po decenije samostalna država.
Anušić je podsjetio da je Hrvatska prošla kroz pet godina agresije i politike koja joj je pokušavala nametnuti ograničenja. Danas, kako kaže, Hrvatska samostalno odlučuje s kim želi potpisivati sporazume, a partnerstvo s Albanijom i Kosovom vidi kao priliku za:
-
Razmjenu vojnih znanja i iskustava,
-
Unapređenje saradnje u oblasti vojnih industrija,
-
Pružanje podrške Kosovu i Albaniji na njihovom euroatlantskom putu.
Osvrt na čitavu situaciju dala je i zvanična predstavnica NATO-a, koja je precizirala stav Saveza u vezi sa Deklaracijom. Naglasila je da su Hrvatska i Albanija već dugi niz godina ključni faktori stabilnosti na zapadnom Balkanu. Njihova uloga, posebno kroz prisustvo u okviru NATO misije KFOR na Kosovu, već je odavno značajna.
Predstavnica NATO-a objasnila je da je ova Deklaracija rezultat bilateralnog i trilateralnog dogovora između Hrvatske, Albanije i kosovskih institucija, te da Savez nema formalnu ulogu u njenom donošenju. Ukratko, NATO je, kako je saopćeno, “primio na znanje” ovaj sporazum, bez direktnog učestvovanja ili utjecaja na njegovo kreiranje.
Zaključak koji se može izvući iz svih ovih reakcija jeste da su politički odnosi na Balkanu i dalje krajnje osjetljivi. Potpisivanje Deklaracije o saradnji između Hrvatske, Albanije i Kosova pokrenulo je niz pitanja i zabrinutosti, naročito iz Srbije, koja u ovim koracima vidi mogućnost pogoršanja sigurnosne situacije.
Hrvatska, sa svoje strane, jasno demonstrira nezavisnost u donošenju strateških odluka, ne obazirući se na kritike iz Beograda, dok NATO formalno ostaje po strani, iako nastavlja pratiti razvoj događaja. Ovaj slučaj još jednom potvrđuje koliko su teme vojne saradnje, sigurnosti i regionalnog savezništva i dalje ključne za političku dinamiku jugoistočne Evrope.
Sve u svemu, jasno je da ovakvi potezi ne samo da oblikuju trenutne odnose među državama Balkana, već i postavljaju temelje za buduća kretanja na političko-bezbjednosnoj sceni regije. Ostaje da se vidi hoće li ovakve inicijative doprinijeti dugoročnom miru i stabilnosti ili će, pak, biti dodatni izvor tenzija. Ono što je sigurno jeste da će svaki naredni korak, bilo da dolazi iz Hrvatske, Srbije ili drugih regionalnih aktera, biti pomno praćen i analiziran, jer pitanja vojnih savezništava na Balkanu nikada ne ostaju bez posljedica.
