Babo je učio ezan na poznatoj Sinan-pašinoj džamiji. Jedan dan mu je došao Srbin iz naselja preko puta džamije i pitao ga da li on peva sa munare, a babo mu je objasnio da to nije pevanje, nego učenje ezana, da je ono muslimanski poziv na namaz. Tad ga je taj neznani komšija Srbin zamolio da babo nastavi učiti ezan, da nikom drugom ne da, jer Srbi iz njegove mahale vole njegovo učenje ezana. Kad zauči, oni pootvaraju prozore na kućama da ga slušaju. Kad su došli u Sarajevo, babo je na munari Begove džamije proučio ezan. Čuo ga je Mujaga Merhemić i njemu i njegovoj dvojici brace, koji su došli s njim, dao kuću da u njoj, bez kirije, stanuju pet godina.
Albanci u Sarajevu jedna su od najbrojnijih nacionalnih manjina. Oni su u našem glavnom gradu i u Bosni i Hercegovini prisutni nekoliko stoljeća. Prema pisanim tragovima, prvi Albanci dolaze u Bosnu i Hercegovinu u vrijeme Osmanskog carstva, uglavnom zbog ekonomskog, političkog i društvenog stanja na albanskim teritorijama, a uglavnom iz sjeverne Albanije. U Bosni i Hercegovini su živjeli kao stočari, poljoprivrednici, graničari i brzo su se asimilirali s domaćim stanovništvom. U vrijeme Austro-Ugarske broj Albanaca se znatno smanjio. Prema popisu stanovništva iz 1910, bilo je 273 stanovnika Bosne koji govore albanski jezik.
Procjena udruženja Albanaca jeste da je na prostoru Federacije BiH u 2015. godini živjelo između 7.000 i 10.000 pripadnika ove nacionalne manjine, a da ih je najveći broj živio u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru, Bihaću… Albanci u BiH su uglavnom islamske i katoličke vjere, a ovaj narod je karakterističan i po tome što nikad nije imao međusobnih sukoba na vjerskoj osnovi. Mnogi od njih su ugledni intelektualci i poduzetnici. Svojim su radom i ugledom stekli zavidan status u državi koju su prihvatili kao svoju.
U Sarajevu živi i albanska familija Hoši. Prije sedamdeset godina iz rodne Đakovice u Sarajevo su doselili Ganija i Ganimeta Hoši. Prethodno su kanili iseliti se u Tursku, ali im je nafaka provrela u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. U gradu na Miljacki stekli su četvericu sinova i jednu kćerku. Budući da je rahmetli Ganija uz privatno poduzetništvo bivao i mujezin u Begovoj i Carevoj džamiji, stekao je brojna prijateljstva. Njegov ezan bio je prepoznatljiv i veoma prijatan za ljude koji su ga slušali. Trojica njegovih sinova nastavili su porodične biznise, a jedino je hafiz Selim završio Gazi Husrev-begovu medresu i nastavio babin, mujezinski put. Nekoliko decenija vezan je za Sultan Fatihovu – Carevu džamiju. Džematlije su vjerno pratile njegovu nesebičnu misiju u džamiji i, na inicijativu njegovog kolege imama hafiza Sadrudina ef. Išerića, odlučili da mu, za nadolazeći ramazan, prirede nesvakidašnje iznenađenje. Odlučili su da za njega i njegovu suprugu Nuriju uplate ramazansku umru. Novce za taj njihov put skupili su u veoma kratkom vremenu – između jednog podnevskog i ikindijskog namaza. Brzina prikupljenih sredstava govori koliko je hafiz Selim sa svojom porodicom omiljen u ovom sarajevskom džematu.
Tragom ove vijesti posjetio sam porodicu hafiza Selima ef. Hošija i želio iz prve ruke saznati detalje ovog nesvakidašnjeg čina, te kako su on i njegova supruga reagovali kad su primili tu obavijest.
“Iz džemata su pitali našu djecu da li nas dvoje imamo pasoše. I potom su poručili da nas dvoje navečer obavezno dođemo u džamiju. Hafiz Išerić mi je poručio da neodložno dođemo, jer će biti mala svečanost. Mi smo došli ne znajući šta nam se sprema. Poslije kratkog programa hafiz Išerić mi dade kovertu da pročitam šta u njoj piše. A na koverti je pisalo: ‘Hedija – ramazanska umra od džematlija i ahbaba Sultan Fatihove, odnosno Careve džamije. Unutar koverte bilo je pismo u kojem je stajalo: ‘Hafize Selime ef. Hoši i Nurija hanuma Hoši, ovo vam je hedija od džematlija i imama za sav vaš hizmet Sultan Fatihovoj džamiji svih ovih godina. Da vam Allah ukabuli ibadete i sjetite nas se u dovama.’ Upitao sam da nije neka greška. Svi su rekli da nije, a onda se prolomila vrlo emotivna ilahija: U Medinu pošao sam, koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ovo će mi biti prvo ramazansko odsustvo u ramazanu iz Sarajeva.”
Mujezinski amanet naslijedio od rahmetli babe hadži Ganije
Hafiz Selim mi je govorio i o genezi porodice Hoši, o njenom razvoju, putanjama kroz svijet i vrijeme. “Moji roditelji su s Kosova, iz grada Đakovice. U Sarajevo su doselili prije 70 godina. Babo i amidže su u Drugom svjetskom ratu radili kao pekari za italijansku vojsku u Albaniji. Tako dobro su zarađivali da su za mjesec dana mogli zaraditi para da su mogli kuću napraviti. Na kraju im je neki čovjek došao i u povjerenju rekao da se odmah vrate na Kosovo jer će ih komunisti Enver Hodže ubiti. Pokupili su se i pobjegli, a tamo im je ostala sva zarada. Jedno vrijeme živjeli su u Prizrenu. Babo je i u to vrijeme učio ezan na poznatoj Sinan-pašinoj džamiji. Jedan dan mu je došao Srbin iz naselja preko puta džamije i pitao ga da li on peva sa munare, a babo mu je objasnio da to nije pevanje, nego učenje ezana, da je ono muslimanski poziv na namaz. Tad ga je taj neznani komšija Srbin zamolio da babo nastavi učiti ezan, da nikom drugom ne da, jer Srbi iz njegove mahale vole njegovo učenje ezana. Kad zauči, oni pootvaraju prozore na kućama da ga slušaju. Kad su došli u Sarajevo, babo je na munari Begove džamije proučio ezan. Čuo ga je Mujaga Merhemić i njemu i njegovoj dvojici braće, koji su došli s njim, dao kuću da u njoj, bez kirije, stanuju pet godina. Zatražio je od njeg da za to vrijeme bude mujezin. Babo i amidže su se bavili trgovinom. Babo je izrazio želju da po preseljenju na Ahiret bude ukopan u Bosni. Govorio bi da tamo, u njegovom rodnom mjestu, ima puno džahila, te da mu niko ne bi imao na mezaru Fatihu proučiti. Puno je volio Bosnu. Govorio bi da su u Bosni najbolji muslimani na svijetu. Bio je presretan kad sam upisao Medresu.”
Nije učila bosanski da bi s djecom u kući govorila albanskim jezikom
Hafiz Selimova majka Ganimeta ukoračila je u 95. godinu života. Dobrog je zdravlja. Ponosna je na sina hafiza i ostalu djecu. Želio sam čuti i dio njene porodične priče. Govorila je na albanskom, a prevodili su hafiz Selim i Nurija: “Kako sam starija, sve me više vuče želja da se vratim na Kosovo. Ovdje nemam vršnjakinja i drugarica. (Neko je dobacio: S tolikim godinama nemaš ni tamo.) Namjerno nisam naučila bosanski jezik da bih kući pričala albanski i tako djecu naučila albanski. Tako da danas moji sinovi i kćerke, pa i unučad, govore albanski jezik. Kad se sjećam supruga rahmetli Ganije, najčešće mi naumpadne momenat kad je on dovodio ljude na kahvu u našu kuću. Koga god bi sreo poznatog na ulici, dovodio bi ga kući. Meni to nije smetalo. Kad je umro, kone bi me pitale u čemu mi najviše nedostaje, a ja bih him odgovorila: ‘U jutarnjim malim svađama.’”
Na njenu priču hafiz Selim se nadovezao: “Majka nažalost nije išla u školu. Međutim, bila je izuzetno inteligentna i znala je učiti iz života. Kad je jednom prilikom izašla u novinama, nazvala je sestre na Kosovu i rekla im: ‘Vi imate koliko-toliko škole, ja nemam ni razreda, a izašla sam u novinama. A gdje ste vi?!’”
Sandžak danas
