U nedavnom intervjuu koji je održao Milorad Dodik sa bivšim gradonačelnikom New Yorka i advokatom Rudolphom Giulianijem, predsjednik bh. entiteta Republike Srpske iznio je niz kontroverznih tvrdnji o povijesti i stanju u Bosni i Hercegovini. Među najspornijim izjavama, Dodik je tvrdio da je Bosna i Hercegovina tokom građanskog rata bila jedina većinski hrišćanska zemlja koja je postala članica Islamske konferencije, iako je tvrdnja da je BiH bila većinski hrišćanska tokom rata ozbiljno diskutabilna. U svojoj izjavi, Dodik je pokušao prikazati BiH kao zemlju u kojoj su hrišćani činili većinu, a Bošnjaci su bili manji broj, tvrdeći da je zbog “intervencionizma” veliki broj Hrvata napustio BiH. Dodik je naveo da su Hrvati, kao katolici, i Srbi, kao pravoslavni hrišćani, činili većinsku populaciju, te da su zbog bošnjačke dominacije mnogi Hrvati odlučili napustiti zemlju. Prema njegovim riječima, ovo je imalo za posljedicu da Bošnjaci postepeno dođu u poziciju većine u BiH.
Dodik je također istakao kako je, prema njegovim tvrdnjama, tokom rata, muslimanski lider Alija Izetbegović dopustio ulazak BiH u krug Islamske konferencije. Ova izjava, koju je Dodik postavio kao temelj svog argumenta, također ima ozbiljan problem sa činjenicama. Naime, Bosna i Hercegovina je postala članica Islamske konferencije u vremenu kada je to bila želja tadašnjeg političkog vodstva, koje je tražilo međunarodnu podršku. Izjava o tome da je BiH jedina većinski hrišćanska zemlja koja je postala članica ove organizacije ne stoji u potpunosti, jer je tu članstvo bilo usmjereno prema geopolitičkim interesima i ne može se svesti samo na religijske razlike, kako to prikazuje Dodik.
U dodatku tome, Dodik je tvrdio da je takav razvoj situacije doveo do ozbiljne političke štete za hrišćansko stanovništvo u BiH, što je sve povezivao s njegovom kritikama na račun političkih lidera, kao i određenih međunarodnih aktera, poput bivših američkih predsjednika Baracka Obame i Joea Bidena. Prema Dodiku, oni su svojim izjavama o Srbima stvorili negativnu sliku o njima, što je dodatno pogoršalo političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Dodik je spomenuo kako su ti politički lideri optuživali Srbe kao agresore i odgovorne za mnoge ratne zločine, dok su istovremeno favorizirali muslimansku populaciju. Dodik tvrdi da je, ukoliko bi se narativ koji je promovirao Biden nastavio, to moglo dovesti do „protjerivanja svih hrišćana” iz BiH, čime bi zemlja postala gotovo isključivo muslimanska.
Ove izjave izazivaju ozbiljnu sumnju, jer se ne temelje na činjenicama, nego na interpretaciji prošlih događaja koja služi za politiziranje trenutne situacije u BiH. Kroz ovakve izjave Dodik pokušava promovirati vlastiti politički narativ, koji uključuje jačanje srpske pozicije unutar BiH, često na štetu društvene kohezije i međunarodnih odnosa. Unatoč tome, ne možemo ignorirati činjenicu da se BiH suočava s ozbiljnim izazovima u pogledu međunacionalnih odnosa i političkih razlika, a ovakve izjave često dodatno polariziraju situaciju, umjesto da doprinosu pomirenju i stabilizaciji.
U kontekstu ovih izjava, važno je napomenuti da Dodikova interpretacija povijesti i političkih događanja u Bosni i Hercegovini često ne odgovara objektivnim činjenicama i tendenciji međunarodnih organizacija da BiH tretiraju kao suverenu i multietničku državu. Iako se Dodik poziva na etničke i vjerske podjele, stvarna situacija u BiH je mnogo složenija, jer je zemlja utemeljena na Dejtonskom mirovnom sporazumu, koji je osigurao ravnotežu i podjelu vlasti među tri konstitutivna naroda: Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Kroz ovaj okvir, BiH se smatra funkcionalnim entitetom sa svim svojim političkim, kulturnim i vjerskim specifičnostima, a optužbe o “favoriziranju” jedne strane uopće nisu podržane široko prihvaćenim međunarodnim analizama.
Nadalje, Dodikovo uporno isticanje da bi BiH postala “muslimanska zemlja” pod vladavinom lidera poput Bidena, izostavlja značajnu ulogu međunarodne zajednice u podršci mirnom suživotu u BiH. Naime, brojni vanjski faktori, uključujući EU i UN, odigrali su ključnu ulogu u očuvanju teritorijalne cjelovitosti i političke stabilnosti zemlje. Iako se situacija u BiH povremeno zaoštrava, najčešće zbog političkih sukoba i etničkih napetosti, međunarodni pritisci i dijalog ne omogućuju dominaciju niti jednog naroda ili vjerske skupine, nego nastoje garantirati ravnotežu. Stoga, Dodikove tvrdnje o “muslimanskoj dominaciji” u BiH djeluju kao pokušaj manipulacije osjećajima građana, a ne kao stvarna procjena političke stvarnosti.
