Zvučnici na trgu bili su spremni i govor danskog ekstremiste i tvrdolinijskog političara iz stranke Stram Kurd (Tvrda linija) Rasmusa Paludana, u kojem bi Šveđane upoznao sa navodnim silnim zlom koje im donosi islam, mogao je započeti.
No, govor se nije mogao čuti. Nadjačala ga je buka sa obližnje crkve, u kojoj je svećenik, znajući o čemu je Paludan namjeravao govoriti u još jednom izljevu mržnje prema muslimanima i islamu, odlučio potući Paludana najjačim argumentom – snagom crkvenih zvona.
U zemlji koja se može nazvati carstvom vladavine prava, svećenika vjerovatno čeka kazna zbog ometanja javnog skupa, kako i piše u zakonu te države, no švedski svećenik izazvao je simpatije ne samo muslimana, nego i čitavog švedskog društva u kojem je, kako tvrdi Idriz ef. Karaman, glavni imam Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj, islamofobija, uprkos raširenom jačanju desničarskih ideja i antimuslimanske propagande u Evropi, i dalje nepoželjna pojava.
Stoga, čin svećenika je, kako nam je ispričao, ogledalo odnosa švedskog društva prema mržnji usmjerenoj ka muslimanima, koje takve poput Paludana jednostavno ne želi prihvatiti, piše Al Jazeera Balkans.
Taj političar u centru pažnje našao se i prošlog vikenda.
Nakon što je to zdušno radio po Danskoj, izazivajući gnjev ne samo muslimana, već i dobrog dijela Danaca, Paludan je proteklog vikenda svoj performans paljenja Kur’ana zakazivao i u Švedskoj, što su pratili snažna reakcija muslimana, hapšenja i povrede policajaca. Izgledalo je poput uličnih nemira, potpuno netipičnih za zemlju protiv Švedske.
No, kako u razgovoru za Al Jazeeru priča Karaman, tom događaju pridalo se više pažnje nego što bi trebalo, jer je pažnja upravo ono što Paludan i želi, pošto švedsko društvo, stanovništvo i država ne prihvataju ideje koje propagira danski tvrdolinijaš, dok u isto vrijeme “priznaju i uvažavaju” muslimane za svoje ravnopravne članove.
“Užasni čin paljenja Kur’ana bio je aktuelan i prije. Taj nesretni Rasmus Paludan to u Danskoj radi već godinama, ali nakon što je procijenio da u Danskoj nema uticaja, te dobio državljanstvo Švedske, koja je bolje raspoložena prema strancima od Danske, odlučio je preseliti svoje ideje ovdje”, priča Karaman, koji tvrdi da se na Paludanovim događajima ne radi o okupljanjima ili demonstracijama.
“Nisu to nikakve demonstracije. Radi se i jednom jedinom čovjeku koji dođe, prijavi i zakaže javni nastup, koji se karakterizira kao okupljanje, bez obzira na to što se radi samo o njemu”, dodaje.
No, nastavlja, njegove ekstremističke ideje u Švedskoj nisu naišle na plodno tlo. Paludan je nastojao doći do ‘atraktivnih’ lokacija za svoje mračne nastupe, poput onih pred Islamskim centrom u Malmeu ili pred džamijama, no nije uspijevao.
“Policija je mudro i na sve načine to sprječavala, a da se ne ogriješi o zakon, koji je ovdje svetinja i koji dozvoljava slobodu izražavanja. I kada to dozvoli, policija nastoji da izbjegne mjesta gdje ima više muslimana i ona koja je teže blokirati.
U Malmeu imamo koordinaciju u koju ulaze sve islamske organizacije u gradu, policija, vlasti grada Malmea, nevladine organizacije… Svi oni potpisali su kodeks kojim se osuđuje svaka vrsta ekstremizma. Svi zajedno dogovorili smo se da je najvažnije da se uopšte ne reagira kada je u pitanju Paludan, a naruku su nam išli i mediji, koji su ga također ignorisali. Važno je ne pridavati pažnju takvim osobama. On je toliko zaslijepljen svojim idejama da ga doživljavam kao one koji hodaju opasani bombama. Sve ovo što se dešavalo proteklog vikenda, njemu je samo reklama i vjerovatno jedini način da neko za njega čuje”, objašnjava Karaman.
“Uz njega je moguće vidjeti samo mali broj jako mladih osoba sklonih huliganizmu općenito”, dodaje.
Karaman je mišljenja da Paludanov primarni cilj nije da izazove opštu mržnju prema muslimanima, već da ih “isprovocira na reakciju”, kako bi “pokazali vandalizam”.
“To je njegova želja, jer on ne može animirati Šveđane da mrze muslimane. Primjera radi, u Švedskoj postoji jedna ekstremnija stranka koja je ušla u parlament. Oni nisu samo protiv muslimana, oni su protiv svih stranaca općenito. Osvojili su nekih 15-ak posto glasova na posljednjim izborima i to je njihov maksimum. Uz neke koalicije sa drugim partijama, mogli bi čak formirati i vlast, no niti jedna druga partija, čak niti one konzervativnije, ne žele saradnju sa njima. Niko ih ne želi blizu sebe”, priča.
Karaman je porijeklom iz Višegrada, a u Švedskoj je skoro 35 godina. Iz svog iskustva, tvrdi da je Švedska sada otvorenija prema islamu nego što je bila prije nekoliko decenija. Tada, priča, Šveđani su bili zatvoreniji za muslimane.
“Kada sam došao u Švedsku, primijetio sam da ima zaziranja od muslimana i islama, ali to su uglavnom bile predrasude. Uvijek je bilo ratova i naravno da su ekstremne stranke uvijek islam nastojale prikazati militantnim.
Možda sam subjektivan, ali mislim da smo mi Bošnjaci u Švedskoj možda najviše doprinijeli prezentaciji finog, pravog islama, a ne onoga što su Šveđani ranije zamišljali. Sada nema šanse da se u debatama u ozbiljnijim medijima ne nađe predstavnik muslimana. Obični Šveđani su jako tolerantni, a institucionalne islamofobije, siguran sam, nema. Recimo, Muslimanska mreža Malmea u odličnim je odnosima i sa policijom i sa vlasti”.
Kako kaže, srce i duša još uvijek su mu u domovini, pa i dalje više prati bosanskohercegovačke, nego švedske medije, te tvrdi da islamofobije više ima u Bosni i Hercegovini, nego Švedskoj.
“Da neki Šveđanin, čak i najekstremniji, u svojim obraćanjima tako odvratno upotrebljava riječ musliman, kao što to učestalo radi Milorad Dodik, to je nezamislivo. Naravno, ima izolovanih incidenata usmjerenih protiv muslimana, kao jednom prilikom kada nam je neko razbio prozore na zgradi i unutra ubacio prase. No, to nije opća pojava, niti se može suditi na osnovu jednog takvog incidenta.
Najbolja ilustracija švedskog društva je da nam je država odmah poslije toga osigurala nadzorne kamere, koje su tih ‘80-tih godina bile jako skupa i rijetka oprema. No, nama muslimanima u Švedskoj policija ne treba, niti nam je potreban bilo ko da nas čuva”, priča Karaman, uz još jedan primjer brige švedskih vlasti za muslimane i njihove potrebe.
“Stav švedske države i društva je takav da nam oni, kada se različite šiitske i sunitske, ili druge muslimanske zajednice ne mogu dogovoriti oko toga kada je Bajram, dan prije ili dan poslije, ponude da ga zajedno proslavimo u prvu subotu nakon Bajrama”.
