“Dino, trči, zaustavi je, bacit će se u jamu!”. Okrećem se oko sebe i ugledam, lijepa starica, lijepa nana, šamija na glavi, a na njoj najljepši kat koji sam ikada vidjela.
Krenula je prema jami, sinovi su joj ubijeni i bačeni u nju. Trčim koliko me noge nose, a Amor (Mašović) i dalje se dere”: Trči, zaustavi je!”:Uspijevam u posljednjem trenutku uhvatiti je za ramena, i zagrliti.
Plače nana na mome ramenu. Ne znam joj ime. Znam da je nana, tako joj i govorim tiho, milujem je po glavi. “Pusti me dijete, pusti da idem za njima. Šta mi vrijedi život na dunjaluku bez sinova mojih. ” Malo pomalo uspijevam je odvojiti od jame i i odvesti pod šator. Dajem joj vode i šećera. Valjda insan i sam bude u šoku od te potresne situacije, nesvjestan šta se događa oko njega, adrenalin radi, pa i ne razmišljaš da si okružen kostima, da su to bili mladići, starci..da su normalno živjeli
U jamu Bezdana, lokalitet Hrgar, na putu Bihać- Bosanski Petrovac bačen je 81 Bošnjak iz Ljutočke doline. Držali su ih zarobljene, podnosili su tada svakojaka mučenja, vjerujući da će stati rat, da će neljudi možda postati ljudi, pa ih pustiti. Živote su okončali u jami dubokoj 85 metara. Prirodna jama, sakrivena u šumi. Ko je mogao znati da je tu? Onaj ko je živio u blizini, ko je nekada hodao tim krajevima, onaj koji je glumio komšiju onima koje je jednog dana odlučio ubijati i bacati u jamu. Malo je bilo katilima što su pucali u nesretne ljude, malo, pa su ih čak i žive, prethodno mučene, bacali u tu jamu. Malo i to bilo katilima, pa su u jamu bacali burad sa kiselinom.
Kada su se Amor i ostali spustili u jamu, zatekli su šokantne prizore. Posmrtni ostaci u sjedećm položaju, zagrljeni su umirali, u mukama koje samo oni i dragi Allah znaju. Bilo je i tragova koji su upućivali da su neki od njih pokušali izaći iz jame. Kako je to ubijati tako bezdušno nevine ljude? Kako je to okrenuti se i otići, a znati da su neki od njih živi u jami, slušati njihove krike, kako je to znati da umiru u mukama? Ko zna koliko su neki od njih umirali. Možda su i onoj lijepoj nani sinovi bili živi, možda su odmah ubijeni, možda se nisu patili? Bio je to septembar 1997. godine.
Moje prvo iskustvo na ekshumaciji, Moj prvi susret sa majkama, očevima koji tragaju za sinovima. Prvi put tada sam vidjela kako izgledaju posmrtni ostaci. I onda su krenule se nizati ekshumacije diljem Bosne i Hercegovine…identifikacije u mrtvačnici u Visokom…ne znam ni sama broja na koliko sam jama bila danima, koliko sam tragičnih sudbina zabilježila…koliko sam boli vidjela, suza isplakala sa majkama, kćerkama, suprugama, očevima, braćom…svaka od tih sudbina ostavila je traga na meni. Svaka od ekshumacija, svaka od identifikacija ostavila je traga na meni, u mojoj duši. Ali jama Bezdana bila je prvo bolno iskustvo.
Noćima nisam spavala poslije toga, proganjali su me likovi katila koji su ubijali nedužne ljude, proganjala me je slika nane koja želi da se baci u jamu za sinovima… od tog dana, tog septembra 1997. godine znam da ni ja više nisam ista….I vremenom “otupi” insan, pa ne plačeš dok gledaš posmrtne ostatke, dok zapisuješ tragične sudbine, dok pišeš o katilima…
(Piše Edina Latif
