Lokvine ( Visokovci)
Sjedim u kući i čujem sirene, zavijaju. U mjesnom greblju okupio se veliki broj ljudi, klanjat će se dženaza i obaviti ukop Omeru Bosniću.
Ali nije on Omer. On je brat Bilala Bosnića.
Onog Bilala koji je od prvog dana agresije na našu nam BiH uzeo pušku i stao u prve redove odbrane bošnjačkog naroda.
Bilala koji je tri puta ranjen dajući se za ovu državu i narod.
Onog istog naroda koji ga osudi i zatvori.
Njega koji nas je branio od anam njih koji su danas na visokim državnim funkcijama i to države koju su namjeravali izbrisati sa lica zemlje.
Jadni smo.
Naroda koji ga danas pod punom policijskom pratnjom sa lisicama doveze da klanja bratu dženazu.
I napraviše medijsku senzaciju od toga.
Jer, nije se utopio neki Omer. To je brat Bilala Bosnića. I to je bitno za kojekakve medijske portale. Treba im naslov. Dobili naslov. O suosjećanju neće pisati, o porodici neće pisati, o dobrim djelima njihovim neće pisati. On je Omer. Bilalov brat. On je Muhamed. Momčić. Pametno dijete. Ne, neće tako pisati, jer nije to bitno. On je Bilalov sin i to je vijest.
Ponavljam. Jadni smo.
Stid me nas.
Muhamedu i Omeru da Allah, dž.š., podari lijepi Džennet.
Bilal će pravdu naći na Sudnjem danu.
A ovi nadri mediji i kojekakvi portali će i dalje zarađivati lajkove i platu na svojim ušljivim stolicama ne poštujući tuđu bol i pretvarajući ljudske tragedije u senzacionalne vijesti.
I opet, jadni smo.