U najnovijem političkom razvoju u Bosni i Hercegovini, Vijeće ministara BiH donijelo je odluku da povuče 200 miliona maraka sa računa Centralne banke BiH, kako bi se izmirio dug prema slovenskoj firmi Viaduct u iznosu od 110 miliona maraka. Ovaj prijedlog, koji je podnio ministar finansija Srđan Amidžić, naišao je na oštar otpor iz dijela političkih stranaka, dok je podršku dobio od ministara iz SNSD-a i HDZ-a BiH. Time je potvrđeno dugogodišnje partnerstvo između ovih stranaka, koje se smatraju ključnim igračima u političkom životu BiH, dok je Trojka (NiP, SDP, NS) ponovo preglasana.
Jedini ministri koji su se protivili prijedlogu bili su Sevlid Hurtić i Elmedin Konaković, dok Edin Forto i Zukan Helez nisu prisustvovali sjednici. Ovaj postupak izazvao je značajne političke reakcije, naročito zbog činjenice da su SNSD i HDZ BiH još jednom pokazali svoju koalicijsku lojalnost, dok su ministri iz Trojke bili nemoćni da spriječe donošenje odluke. Činjenica da su ministri iz SNSD-a nastavljaju funkcionirati u vlasti ukazuje na njihovu i dalje dominantnu poziciju unutar političkog sistema BiH.
U procesu donošenja odluke, izneseno je nekoliko prijedloga vezanih za način na koji bi trebalo izmiriti dug. Elmedin Konaković je predložio da se sredstva uzmu od Uprave za indirektno oporezivanje, ali ovaj prijedlog je bio odbijen. Srđan Amidžić je potom izjavio da nije obavezan da prihvati prijedloge koje ne smatra relevantnim. U međuvremenu, Staša Košarac, ministar vanjske trgovine, iznio je tvrdnje da su politički lideri postali nejasni i da se ne pridržavaju svojih obveza prema institucijama BiH, naglašavajući da “puno pozera” dolazi i odlazi bez stvarne odgovornosti prema narodu.
Važno je napomenuti da su ministri iz HDZ-a BiH glasali za prijedlog, iako su tokom prethodnih mjeseci tvrdili da se protive stvaranju koalicije sa SNSD-om. Ovaj potez je doveo do kritika unutar političkog spektra, jer mnogi smatraju da je HDZ ponovo poslušao vlastite interese, ne obazirući se na prethodna obećanja o stvaranju nove koalicije. S obzirom na to da je iznos od 200 miliona maraka uključivao sredstva koja bi trebala biti raspoređena između entiteta, ovaj potez su mnogi vidjeli kao način za očuvanje starih saveza, dok je ostatak političkog spektra ponovo bio ignoriran.
Dok su se ministri SNSD-a i HDZ-a slagali oko rješenja za dug, ostali političari iz Trojke su izrazili duboku zabrinutost zbog moguće političke manipulacije i loših posljedica koje bi ovaj potez mogao imati na budućnost institucija BiH. Konaković je bio jasan u izjavi, naglašavajući da su ovakve odluke neodržive i da će predstavljati veliku prijetnju u budućnosti, jer dugovi neće nestati, a RS će i dalje biti suočena sa pravnim posljedicama.
Kroz cijeli proces, SNSD i HDZ su se ponovo pozicionirali kao dominantne političke sile koje upravljaju ključnim državnim pitanjima, dok je Trojka bila prisiljena prihvatiti situaciju i pokušati iznijeti protest putem medija i političkih platformi. Ovaj događaj također otkriva da koalicija zaborava između SNSD-a i HDZ-a još uvijek nije nestala, a politički izazovi koje stvara takva partnerstva i dalje imaju dugoročne posljedice za političku stabilnost zemlje.
U zaključku, uprkos naporima Trojke da se suprotstavi određenim prijedlozima, SNSD i HDZ BiH su još jednom dokazali da je njihovo partnerstvo u srži političkog života BiH, a svaka nova politička odluka samo potvrđuje njihov utjecaj i moć. Odluke koje se donose bez šire političke podrške često izazivaju podjele i mogu dovesti do dugoročnih političkih napetosti u zemlji. S obzirom na to, koalicija zaborava i dalje je ključni faktor u političkim igrama BiH, i nije jasno kada će doći do stvarnog pomaka u političkom razvoju zemlje.
Na kraju, ova situacija oslikava duboko ukorijenjene političke podjele unutar Bosne i Hercegovine, gdje su savezi često strateški, a ne nužno vođeni zajedničkim interesima građana. SNSD i HDZ BiH su uspješno očuvali svoje međusobno partnerstvo, ali to može stvoriti dodatnu nesigurnost među građanima, koji očekuju promjene i reforme u korist svih naroda. S druge strane, Trojka i drugi politički subjekti koji se protive ovom načinu upravljanja, suočavaju se s izazovima u postizanju konsenzusa, što može otežati efikasnu političku borbu za izbalansiranu i pravednu distribuciju moći. U budućnosti, ključna pitanja koja se tiču društvene stabilnosti i ekonomske ravnoteže ostat će nesigurna dok ne dođe do ozbiljnih promjena u političkom ponašanju i stvaranju šireg političkog dijaloga koji neće biti pod utjecajem uskih interesnih saveza.
