Sultan neke daleke zemlje patio je od teške bolesti. Njegova je kćerka pozvala liječnike iz svih kraljevina na svijetu da pomognu ozdravljenju njenog voljenog oca. Kada mu liječnici nisu uspjeli pomoći, princeza je pozvala mudrace.
„Samo ukoliko obuče košulju sretnog čovjeka, bolesni sultan može biti spašen“, glasila je preporuka najmudrijeg od sviju.
Princeza je naredila konjanicima da pretraže sve kutke kraljevstva u potrazi za košuljom. Konjanici su tražili sretnog čovjeka i među bogatim i među siromašnim ljudima.
Bogati, pokazalo se, nisu bili sretni jer je uvijek postojalo nešto što oni nisu mogli posjedovati. A siromašni, koje su redom susretali na putu, nisu bili sretni jer su jadikovali nad svojim siromaštvom ne shvaćajući ga kao blagoslov, već kao prokletstvo i žudjeli su steći bogatstvo.
Shvativši da sretnog čovjeka neće pronaći, a u strahu da li će sultana zateći živog, krenuli su prečicama natrag u dvor.
Na jednom proplanku, sjedio je mladi pastir i svirao neku veselu melodiju na svojoj svirali.
Vođa konjanika, već očajan što nije ispunio zadatak, pitao ga je ljutito, očekujući po tisućiti put isti odgovor:
“Jesi li ti sretan čovjek?!”
“Jesam, ja sam sretan čovjek!”, odgovori mladić na iznenađenje svih prisutnih. Konjanik naredi:
“Daj svoju košulju!”
Mladić ravnodušno reče:
“Nemam!”
