U političkom ambijentu Bosne i Hercegovine, naročito unutar Republike Srpske, pojam “izdaje” već duže vrijeme se koristi kao sredstvo za političke obračune. Kada god dođe do uzdrmavanja pozicija SNSD-ovih funkcionera, na scenu stupaju dobro poznate optužbe usmjerene prema opoziciji. U toj dinamici, sve češće se pojavljuje slika u kojoj se oni koji kritikuju vlast nazivaju izdajnicima, dok se sami akteri režima predstavljaju kao istinski patrioti. Međutim, sve više primjera ukazuje na to da se iza tog patriotizma često krije – lični interes.
Jedan od najnovijih povoda za oživljavanje ovih optužbi bila je večera između Nenada Vukovića iz PDP-a i Elmedina Konakovića, lidera stranke Narod i pravda. Susret se odigrao u potpuno javnom prostoru, u restoranu u tržnom centru blizu institucija Bosne i Hercegovine, pred stotinama ljudi. Ipak, režimski mediji su tu situaciju ekspresno okarakterisali kao “izdaju”, stvarajući atmosferu političkog linča.
Vuković je istakao da taj susret nije bio ni tajan, niti skriven. “Bili smo na javnom mjestu, bez ikakvog skrivanja, pred više od 500 ljudi. Ne vidim razlog zašto je to trebalo biti predstavljeno kao zavjera,” poručio je delegat PDP-a. Još značajnije, on je podsjetio javnost da se i sam Milorad Dodik u više navrata sastajao sa Konakovićem – ne samo na ručkovima, već i na sportskim događajima. Tada to, naravno, nije bilo problematizovano. Upravo tu se ogleda dvostruki aršin koji karakteriše ponašanje vlasti.
Opozicija već godinama ukazuje na to da takve priče o “izdajnicima” nisu nimalo naivne. Naprotiv, one doprinose stvaranju opasne klime u društvu. Vuković upozorava da se na osnovu takvih narativa oblikuje javno mnjenje, koje može voditi i do fizičkih napada i incidenata. “Primjer toga je slučaj sa paljenjem automobila Nebojše Vukanovića – to je rezultat atmosfere koju režim uporno stvara,” naglašava on.
Takođe, često meta napada budu navodne veze opozicije sa Bakirom Izetbegovićem, liderom SDA. Kroz godine se opozicionari etiketiraju kao “Bakirovci”, čime se pokušava diskreditovati njihov politički kredibilitet. Međutim, ironija je u tome što je i sam Dodik nedavno stao u odbranu Izetbegovića, podsjećajući medije da protiv njega i njegove porodice ništa konkretno nije dokazano. Ovaj paradoks dodatno otkriva koliko su optužbe za “izdaju” u funkciji političke manipulacije.
Zanimljivo je podsjetiti i na jedan istorijski kuriozitet. Tokom devedesetih, sam Alija Izetbegović, osnivač SDA, govorio je o Dodiku kao o “dobrom Srbinu” i čak pozivao glasače da mu daju podršku. Tada se Dodik predstavljao kao kooperativan političar, koji je zahvaljujući podršci međunarodne zajednice i bošnjačkih stranaka uspio da dođe na čelo Vlade RS, iako je njegova partija imala svega dva mandata u Narodnoj skupštini.
Ovakav obrt događaja dovodi do apsurda u kojem se pozivanje na patriotizam sve više pretvara u oružje protiv neistomišljenika. Poslanik SDS-a, Ognjen Bodiroga, posebno ukazuje na licemjernost vlasti. On tvrdi da je “patriotizam” u današnjem obliku postao sinonim za nadzor nad opozicijom, gdje se prati čak i ko lajkuje čije objave na društvenim mrežama. “Kad je trebalo pokazati patriotizam, SDS ga je pokazala, i još će. A neko ko se izjašnjavao kao Jugosloven i glasao za Vens-Ovenov plan, teško da može biti pravi patriota,” kaže Bodiroga.
U svemu tome, posebno se izdvaja i uloga Kristijana Šmita, visokog predstavnika u BiH, koji se često koristi kao figura za dodatnu polarizaciju. Iako sastanci sa njim izazivaju burne reakcije režima, opozicija ističe da nije problem u sastanku, već u temama koje se na njemu otvaraju.
Evo nekoliko ključnih pitanja koja se postavljaju:
-
Da li je sastanak sa predstavnicima drugih političkih opcija automatski izdaja?
-
Ko određuje šta je patriotsko, a šta nije?
-
Da li se lažni patriotizam koristi kao alat za prikrivanje ličnih i partijskih interesa?
Na ovu temu osvrnula se i Jelena Trivić, liderka Narodnog fronta, koja je istakla da je upravo ona razgovarala sa Šmitom kako bi spriječila da Republika Srpska dođe u današnju situaciju. Ipak, tada je naišla na “drvlje i kamenje” iz redova vlasti. “Ja sam razgovarala da pokušam pomoći, a ne štetiti,” poručila je Trivić.
U konačnici, nameće se zaključak da je priča o izdaji već postala standardni narativ koji se aktivira svaki put kada se vladajuća struktura nađe pod pritiskom. Iza velikih riječi o patriotizmu često ne stoje ni interesi naroda ni Republike Srpske, već isključivo lične pozicije, moć i politički opstanak. Izdaja je postala etiketa koju vlast koristi kako bi prikrila svoje slabosti, dok se stvarni dijalog i briga o budućnosti društva stavljaju po strani.
