Suđenje za zločine počinjene u Vlasenici nastavilo se svjedočenjem ključnih svjedoka, koji su opisali strašne događaje i zločine koje su počinili optuženi Radenko Stanić, Miroslav Kraljević i Goran Garić. Ovi muškarci su optuženi za progon bošnjačkih civila u Vlasenici tijekom 1992. godine, što uključuje niz brutalnih djela, kao što su ubistva, mučenja, seksualna zlostavljanja, nestanci i druge oblike nasilja prema nesrpskom stanovništvu. Optuženi su imali ključne pozicije u lokalnim vlastima i policiji, a njihova zla djela imala su užasne posljedice za mnoge obitelji u ovom mjestu.
Jedna od svjedokinja, Zlatka Hasanbegović, opisala je svoje iskustvo života u Vlasenici tijekom rata. Prema njenim riječima, 1992. godine živjela je u tom gradu s obitelji i radila u robnoj kući, gdje je saznala mnoge informacije o onome što se događalo u tom vremenu. Ispričala je kako je Novosadski korpus ušao u Vlasenicu i počeo odvoditi muškarce s njihovih radnih mjesta, a o njima se kasnije gubio svaki trag. Njezin suprug, koji je bio bošnjačke nacionalnosti, pokušao je pronaći način da izbjegne prijetnje i nasilje, pa je otišao kod Miće Kraljevića, jednog od optuženih, koji je bio poznat s njegovim rođakom. Kraljević mu je savjetovao da čeka dolazak rođaka, ali mu je također kazao da su već počeli ubijati Srbe u Piskavici.
Jedne noći, tijekom 14. na 15. rujna, vrata njihove kuće su zalupana, a vojnici su naredili obitelji da se ukrca u vozilo. Zlatka je bila u jednom vozilu s dvoje djece i zaovom, dok su njezina svekrva i muž bili u drugom, noseći svog nepokretnog oca. Svi su bili odvedeni u logor “Sušica”, gdje su morali prenoćiti, a njen suprug je tamo ubijen. Ova svjedočanstva jasno pokazuju brutalnost i nehumanost koja je vladala u to vrijeme.
Optuženi Radenko Stanić, Miroslav Kraljević i Goran Garić, koji su bili na visoko pozicioniranim funkcijama, suočavaju se s ozbiljnim optužbama. Stanić je bio komandir Stanice javne bezbjednosti u Vlasenici, Kraljević je bio komandir specijalnog voda, a Garić je bio policajac. Svi su optuženi za ratne zločine, uključujući nezakonita zatvaranja i ubistva. Optuženi su također odgovorni za provođenje mučenja, seksualnog nasilja i nestanaka bošnjačkih civila. Kroz ovaj slučaj, Tužilaštvo nastoji prikupiti dokaze o zločinima počinjenim u tom periodu, a svjedoci kao Zlatka Hasanbegović daju ključne informacije o onome što se događalo u tom ratnom razdoblju.
Mehmed Hodžić, drugi svjedok, ispričao je svoje iskustvo kada je bio uhapšen od strane policije zajedno s ocem i bratom. Oduzeli su im oružje, a zatim su ih natjerali na brutalno mučenje, prisiljavajući ih da se međusobno udaraju. Hodžić je svjedočio da su policajci tada počeli šamarati njegovu obitelj, prisiljavajući oca da šamara svoju djecu. On također potvrđuje da su u to vrijeme muslimani u Vlasenici predavali automatsko naoružanje, čime je situacija postajala sve haotičnija nakon dolaska Novosadskog korpusa.
Svjedočenja ovih ljudi nude snažan uvid u tragediju koja je zahvatila Vlasenicu, gdje su mnoge obitelji, uključujući Hasanbegoviće, pretrpjele gubitke svojih članova. Svjedoci koji su svjesni događanja tijekom rata pokušavaju pomoći da se utvrdi odgovornost za ove strašne zločine. Prema svemu što je izrečeno, jasno je da su optuženi imali ključne uloge u organiziranju i provođenju progona, što uključuje ubijanje nevinih civila, zlostavljanje i druge oblike nasilja prema bošnjačkim žrtvama.
Suđenje za ove zločine nastavit će se 14. svibnja, a svi su očarani ozbiljnošću i dubinom ove istrage. Sudska postupka poput ovog od ključne su važnosti za uspostavljanje pravde za žrtve, iako je proces suočavanja s prošlim ratnim zločinima uvijek težak, a pravda često dolazi tek nakon mnogo godina.
Kroz suđenja kao što je ovo, nastoji se ostvariti odgovornost za one koji su počinili najteže zločine tijekom rata. Ovaj postupak je važan korak prema osiguravanju da se slični zločini ne ponove i da pravda za žrtve bude zadovoljena, bez obzira na to koliko vremena prošlo.
