Najviše volim ona prohladna, zimska jutra kada se probudim i znam da ne moram nigdje, pa promolim nos ispod jorgana i osluškujem čuje li se zveckanje fildžana i džezve u kuhinji. Da, čuje se. Mati je budna i pravi kafu.
Sačekam još malo, ušuškana ispod jorgana, dok se miris kafe ne proširi kućom, onda skačem i onako u pidžami prelazim u kuhinju. Kuća je topla. Mati je rano ustala, naložila vatru, kafa je na stolu. Mati sretna što sam tu, dočeka me lijepim riječima. Zatepa mi kao malom djetetu, a meni srce ko planeta. Shvatim koliko sam sretna i bogata. Shvatim da imam ono što mnogi nemaju. Majku.
Topli dom u koji se uvijek mogu vratiti. Ruke koje me uvijek čekaju raširene. Shvatim da kada moja duša ozebe u hladnom sivilu svijeta, ima gdje doći da se ogrije. Ima nepresušni izvor ljubavi koji uvijek čeka da je napoji. Bogata sam. Sretna sam.
– “Sve je dobro dok imaš majku“.- rekla mi je jedna prijateljica koja je tek ostala bez svoje.
– Sve je dobro dok imam majku.- znam i sama, dok u toploj sobi, u prohladno, zimsko jutro ispijam prvu jutarnju kafu. Kafu, koja nigdje na svijetu nema tako dobar ukus. I ne prija tako dobro duši.
Hayat Foto: ilustracija
