“Majko…
Starim, za moju majku sam još uvek mali. Sjedim, a kod nje sam još dijete. Jedino je ona zbog mene prolijevala suze, mlijeko i krv. Svi su me zaboravili, a ne i moja majka. Svi su me napustili, osim moje majke. Svijet se za mene promijenio, ali ne i majka. Allaha ti, majko, koliko si puta brisala suze sa obraza kada sam išao na put? Koliko si neprespavanih noći imala kada sam bio odsutan? Koliko si noći uz mene provela kada sam bio bolestan…?
Majko…
Kada bih dolazio s puta, čekala si me na vratima suznih očiju od radosti; a kada bih odlazio, pratila si me sa tugom u srcu.
Majko…
Nosila si me pod svojim rebrima, u bolu i patnji. Rodila si me sa jaucima i uzdisajima. Zagrlila si me i dočekala poljupcima i osmjesima.
Majko…
Nikada nisi zaplakala dok meni san nije pao na oči. Nisi pošla da se odmaraš dok ja ne bih postao sretan. Kada bih se osmjehnuo, i ti bi se nasmijala iako nisi znala razlog. A kada bi došao tmuran, ti bi zaplakala iako ne znaš zašto. Oprostila bi mi prije nego pogriješim i zaboravila prije nego se pokajem. Opravdala bi me prije nego što se ispričam.
Majko…
Ko bi me pohvalio, povjerovala bi mu i da me je proglasio vladarom ljudi i Mjesecom punim. A ko bi me kudio, ne bi mu vjerovala ni da dovede najpoverljivije svjedoke. Samo si ti uvjek bila zauzeta brigom o meni.
Majko…
Ja sam najvažnija stvar za tebe; najlepša priča; slatka želja; činiš mi dobro i misliš da to nije dovoljno; topiš se od čežnje za mnom…
Majko…
Kada bi suzama zahvalnosti mogao oprati tvoja stopala i ponijeti, od stida, tvoju obuću.
Majko…
Volio bih kada bi mogao preuzeti tvoju smrt i svaku nevolju koja te zadesi.
Duša mi govori da me uništavaš
Žrtvujem se za tebe, znala to ili ne.
Gospodaru, oprosti mojim roditeljima; smiluj im se kao što su oni meni, kada sam bio dijete, njegovali…”
Aid El-Karni.
