Salih Mulalić – Čuvar istine iz tišine šuma koje pamte
U podnožju šuma koje i danas šute, dok vjetar nosi sjećanja kroz granje i tišinu, živi čovjek čije srce nosi teret nezamislive boli. Salih Mulalić nije samo preživjeli – on je svjedok, čuvar i glas istine o genocidu u Srebrenici.
Preživio je ono što nijedna duša ne bi smjela. Pakao iz jula 1995. godine ostavio je tragove ne samo u njegovom sjećanju, već i na svakom koraku koji danas napravi.
Danas, trideset godina nakon genocida, Salih je predsjednik Udruženja “Preživjeli genocida 11. jula 1995.” i jedan od organizatora Marša mira. Kao neko ko je proživio proboj kroz šume i planine dug 110 kilometara, on zna svaku stopu tog puta – ne kao geograf, nego kao neko ko je gazio kroz krv, bol i nadu.
“Od marta do jula ja živim samo tadašnje slike. Ne mogu spavati, znojim se, sve mi se vraća. A kako se 11. juli bliži, sve je življe, sve teže,” govori Salih.
Izgubio je 68 članova porodice. Među njima – otac Hajro, brat Senad i sin koji je preminuo od gladi. Imao je samo 29 dana kada je Salih morao vlastitim rukama ukopati dijete u vrijeme ofanzive na Srebrenicu.
“Sam sebe često pitam – kako sam dozvolio da moje dijete umre od gladi?” – izgovara glasom punim stida koji ne pripada njemu, već vremenu u kojem je istina bila ugušena zvukom topova.
Brat Senad je poginuo već prvi dan proboja. Njegovo tijelo voda je nosila deset godina niz potok Bočinja, dok su ga životinje raznosile. Skeletni ostaci pronađeni su u više navrata i naknadno ukopavani.
“Dva puta sam bratu dodavao kosti u kabur. Još nije kompletan. I nikada neće biti.”
Salih ne zaboravlja. Ne može oprostiti. Ne može dok se i danas negira genocid, dok se zločinci veličaju, a Srebrenica šuti u vlastitoj državi.
“U nekim državama 11. juli je Dan žalosti. A u Bosni i Hercegovini – ni to.”
Ove godine, Salih i njegovi saborci unijet će u Memorijalni centar Potočari zastavu dugu 11 metara, s 11 cvjetova Srebrenice i 11 puta ispisanim imenom grada – simbol istine koju pokušavaju zaboraviti, ali oni neće dozvoliti da nestane.
Za njega, svaki korak kroz šume Marša mira je lijek – težak, ali potreban.
“Kada pričam, lakše mi je. Nije to olakšanje. To je dužnost. Jer ako mi preživjeli ne pričamo – ko će?”
I zato, u tišini koju šume ne prekidaju, odzvanja glas Saliha Mulalića. Glas onih kojih više nema. I poruka – “Nikad ne zaboravite.” prenosi pressmediabih
