Svoj zadnji ispit na akademiji sam imala kod njega.
Dva dana prije poroda.
Došla sam “sa stomakom do zuba” da završim još taj jedan jedini korak, pa da mirno čekam svog sina i diplomu.
On me samo pogledao, sa onim blagim osmijehom, i rekao:
“Dajte index.”
Upisao ocjenu.
I poželio mi hairli porod.
Bez galame.
Bez dokazivanja.
Bez ijedne riječi previše.
On nije bio samo profesor pred katedrom.
Bio je čovjek koji je znao prepoznati stanje srca, stanje čovjeka, stanje duše… i prilagoditi riječ tome.
Tada nisam ni znala…
da će mi baš taj tren, ta njegova ljudskost, ostati urezana do kraja.
Sretali smo se i kasnije, tokom mog daljeg studiranja, i svaki put bi pitao: “Kako je momak?”
Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiah.
Allah mu podario džennet i nagradio ga za svako dobro koje je prenio učenicima.
A njegovoj porodici – da Allah ulije snagu, sabur, i utjehu koja ne blijedi.
Neka ih obavije milost, i neka im srca omekšaju lijepa sjećanja koja im je ostavio.
Jer na kraju… ljudi postanu uspomene,
a uspomene postanu naše tiho bogatstvo.
Fahreta Bašić-Smriko
