Malo ko uopće zna da Uzvišeni Allah u Kur’anu detaljno govori o velikoj avanturi grupe dječaka u kojoj su ostali tri stotine i još devet godina, a u nju su krenuli iz bunta protiv svog naroda koji ih je tjerao da vjeruju u idole…
Po zasluzi, ta djeca su učinjena mu’džizom i trajnim svjetionikom muslimanskoj djeci, kao i odraslim muslimanima
Djeca koju Allah, dž. š., spominje u suri El-Kehf bila su, kako kaže dr. Muhammed Bekr Ismail, snažna u svojim tijelima, nepokolebljivo čvrsta u svom vjerovanju, razborita u svom govoru i postupcima, veličanstvena u svojoj odlučnosti i razmišljanju, bogobojazna u svojoj spoljašnjosti kao i nutrini. Ujedinio ih je iman, vjera u Allaha, pa su postali poput jedne osobe. Svaki od njih je osjećao brige svoga brata i zajedno sa njim dijelio svoje boli i svoje nade, i sa njim je živio i svojom dušom i tijelom, pa im je Uzvišeni Allah povećao već postojeću uputu, podario im istinsku bogobojaznost, a njihova srca učvrstio na riječima tevhida – čistog monoteizma, iako su živjeli u samom srcu nevjerničkog naroda koji je obožavao kipove i koji su bili pod upravom vladara silnika, Dijanosa, koji je nemilosrdno kažnjavao sve one koji nisu vjerovali onako kako on želi!!!
Međ. Allahov znak
Navodi se da su bili djeca uglednika iz svog naroda, a pojedini tvrde da su bili čobani i kao dokaz za to mišljenje navode činjenicu da su imali sa sobom psa, a to uglavnom imaju svi čobani. No, to razilaženje nam samo čini uslugu da postanemo svjesniji kako djeca bogatih ne moraju uvijek biti razmažena i nedoličnog ponašanja, nego mogu biti prvaci među prvacima, te da nam ukažu na to da ‘čoban’ nije bezvrijedno biće, mizernog društvenog značaja, nego, naprotiv, može biti biće o kojem govori Uzvišeni Gospodar svjetova. Ova kur’anska sura, pored nebrojenih drugih koristi, ukazuje kakav stav trebamo imati prema djeci i do kojih veličina djeca mogu stići, čak i do takvog stepena da o njima detaljno govori Gospodar svjetova i navodi ih kao Svoj ajet – dokaz, svim svjetovima. Sada se prepustimo ljepoti Allahovog Govora.
Uzvišeni Gospodar je kazivanje o njima iznio u četiri prelijepa ajeta od kojih svaki ukazuje na zaseban aspekt kazivanja o njima, ili zaseban prizor. On kaže: „Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim? Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo, pa reklo: ‘Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost’- Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.“ ( El-Kehf, 9-12.)
Prvi ajet nam ukazuje da je kazivanje o mladićima iz pećine bilo znak koji je izazivao čuđenje u vjerničkim dušama, na čelu sa Muhammedom, s.a.v.s. Oni su o ovom kazivanju slušali ponešto iz usta mušrika kojima su o tome govorili jevrejski i kršćanski svećenici, ali sve to je bilo prepuno laži, izmišljanja i neznanja, ali i kao takvo izazivalo je čuđenje u dušama onih koji o tome slušaju. Uzvišeni Allah u prvom ajetu potvrđuje da je njihov slučaj vrhunac čudesa, iako su Muhammed, s.a.v.s., i ashabi, dobro znali da je sve u prirodi Allahovo čudo i Njegov ajet. Ovo je bila priprema za cjelinu i detaljno kazivanje. Drugi ajet nam ukazuje da se radi o djeci, tačnije dječacima u prelaznim godinama iz djetinjstva u mladost koji su saznali za Allaha i povjerovali u Njega, pa su odmah posvetili svoje obožavanje Uzvišenom Allahu i potpuno Mu se pokorili, zbog čega su ostavili svoje roditelje i svoj narod koji je obožavao kipove i sklonili se na daleku planinu u daleku pećinu. Tu su se sklonili na mjestu gdje niko nije znao za njih i posvetili se dovama Uzvišenom Allahu za dobro dunjaluka i Ahireta. Ulema tvrdi da su oni od ranije znali za tu pećinu, jer je riječ pećina (el-kehf) , došla sa određenim članom el. Treći ajet ukazuje na fantastični prizor koji ulijeva pritajenu jezu u srca, jer se u njemu ukazuje da ih je Uzvišeni Allah tvrdo uspavao puno godina, poput mrtvih, a u stvarnosti su bili živi. Njihove uši su bile zapečaćene i nije postojao glas niti bilo koji drugi zvuk koji bi ih mogao probuditi iz tog stanja, mada su njihove uši bile potpuno zdrave. Nužno je napomenuti da njihov slučaj uopće nije bio poput slučaja Uzejra za koga Uzvišeni kaže da ga je usmrtio, pa nakon sto godina ponovo oživio. Uzvišeni za njih samo kaže da ih je tvrdo uspavao, a njihovu smrt Uzvišeni negira i svojim obavještenjem da ih je u pećini prevrtao sad na desnu, sad na lijevu stranu. Pored toga, zaštitio ih je od sunčevih zraka kako bi njihova tijela bila sačuvana. Četvrti ajet nam ukazuje na prizor njihovog buđenja i time se negiraju razilaženja jevreja i kršćana u kazivanju o njima. Iako im je poznat slučaj sa mladićima iz pećine, jevreji i kršćani, na njih se i misli kad se kaže „dvije skupine“, su se razišli u pogledu njihovog broja, dužine njihovog sna, i drugim detaljima. Upravo zbog toga dolazi smjernica istine u petom ajetu kojom se prekidaju sve njihove besplodne prepirke o tome. Uzvišeni kaže: „Ispričat ćemo ti povijest njihovu- onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili.“ (El-Kehf, 13.)
Prvi prizor
Navedeni ajet opisuje zdravu, pravednu, vjerničku prirodu tih mladića. Saznali su za Uzvišenog Allaha, povjerovali u Njega svojim zdravim dušama, vratili se svojoj urođenoj vjeri – fitri, i potvrdili sve to svojim srcima i jezicima. Kao rezultat tako ozbiljnog i iskrenog pristupa Uzvišeni im je povećao uputu i podario bogobojaznost. A onda nam Uzvišeni Gospodar navodi njihove riječi, a postoji li veća počast za bilo kojeg čovjeka od toga da Gospodar ističe njegove riječi?!
„Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli; “Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu? Kad napustite njih i one kojima se, a ne Allahu, klanjaju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti.” (El-Kehf, 14-16.) Dječaci su svojim plemenitim riječima samo potvrdili ono što je lelujalo u njihovim srcima, a te riječi su i rekli pred svojim tiraninom vladarem. Tada su smjelo ustali i uopće se ne obazirući na vladareve želje i očekivanja, gordo izjavili: „Naš Gospodar je Gospodar nebesa i Zemlje i mi nikoga drugog nećemo obožavati, niti ćemo se pokoriti ikome sem Njemu. Ako bismo bilo šta drugo rekli učinili bismo nasilje prema sebi i iznijeli laž na Allaha.“ Navodi se da ih je vladar kaznio, oduzevši im gizdave ukrase sa njihove nošnje, upozorio ih i ostavio im vremena da razmisle i da se vrate ‘ispravnoj vjeri svoga naroda’. To je logički dokaz više da su sinovi uglednika iz svog naroda, jer da su bili pastiri, sigurno ne bi dobili toliko prilike i pažnje, nego bi po kratkom postupku bili kažnjeni i navedeni kao primjer ostalim. Na svom internom sastanku su rekli: „Ovaj naš narod je duboko potonuo u kufr i neznanje. Oni obožavaju kipove koji ne štete, niti koriste, ne čuju i ne vide. Da imaju bilo kakav dokaz da su to božanstva!“ Potom su odlučili da napuste svoj narod, kada među njima jedan reče: „Kad ste već napustili svoj narod u pogledu ideja i vjere, napustite ga i u fizičkom pogledu. Idite u pećinu za koju znate i tamo ćete sigurno naći milost svoga Gospodara kao i Njegovu pomoć.“ Ovo je govor izuzetno mudrog i razboritog, a u suštini svi mladići iz pećine su bili takvi.
Drugi prizor
Drugi prizor nam oslikava pećinu i mladiće već uspavane u njoj. Detalji njihovog dolaska do nje su izostavljeni jer su to svima, manje-više, poznate scene, međutim, pažnja nam se usmjerava na čudni događaj sa Suncem, pećinom i njihovim uspavanim tijelima koja, Allahova odredba, prevrće sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pred njima je bio njihov pas ispruženih šapa. Kur’an naglašava da su u toj postavci davali izrazito jeziv prizor od kojeg bi svako pobjegao. Pridružimo se Govoru Uzvišenog koje sve to najljepše opisuje: „I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa – obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi – zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći! – Kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti. I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali; i Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, ispruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.“ (El-Kehf, 17-18.)
U ovom dijelu na scenu posebno dolazi do izražaja situacija sa Suncem koje u pogledu pećine, kao da pazi na pećinu i uspavane mladiće u njoj, i kao da to čini zato što ono to tako želi, upućujući tako svojevrsnu poruku svim Allahovim evlijama: da ih Uzvišeni Allah nikada neće napustiti niti zaboraviti, i da jedino Uzvišeni Allah potpuno upravlja svim zbivanjima u svemiru kako hoće. Istina je da je veoma teško zamisliti takvu putanju Sunca u odnosu na pećinu, pa su stoga pojedini mufessiri ovo čudno ponašanje Sunca u pogledu pećine pokušali objasniti njenim geografskim položajem i po njima pećina je bila tako postavljena da je potpuno odgovarala toj situaciji, međutim oni su potpuno zaboravili da Uzvišeni Allah to čudno stanje Sunca spram pećine opisuje Svojim Riječima: ‘To je dokaz Allahove moći!’ Kakav bi to bio dokaz da je pećina bila u svom prirodnom položaju i tako izložena Suncu!? Sljedeća stvar u ovom prizoru, koja izaziva isto tako veliko čuđenje, su tijela tih mladića. Uzvišeni kaže da bi svaki čovjek koji ih vidi pomislio da su budni, a razlog za to je u tome što su, po mišljenju većine mufessira, njihove oči bile otvorene, iako su spavali. Ispred njih, na samom ulazu u pećinu, ležao je njihov pas ispruženih šapa. Nikada nećemo saznati da li je i njihov pas bio uspavan kao i oni, ili je umro, pa je kasnije bio oživljen. Razlog za to je u tome što od tih saznanja nema nikakve koristi za čovjeka i njegov iman. Tako su oni, prevrćući se sad na desnu sad na lijevu stranu, širom otvorenih očiju, a u dubokom snu, u toj čudnoj situaciji sa Suncem i psom koji stražari na ulazu, davali enormno jezivu sliku, dodatno ojačanu udaljenošću te pećine od ljudi, da Uzvišeni Gospodar svjetova navodi čak i reakciju čovjeka koji bi došao do njih, pa nam kaže: Da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.
Treći prizor
Treći prizor se izravno nadovezuje na drugi, mada je između njih prošlo toliko puno vremena da se ne usuđujem ni spomenuti to, nego ćemo to uzeti iz Allahovih Riječi, kada dođe vrijeme za to. „I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedne druge pitali. ‘Koliko ste ovdje ostali?’ – upita jedan od njih. – ‘Ostali smo dan ili dio dana’ – odgovoriše. – ‘Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali’ – rekoše. – “Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek’ vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama, jer ako oni doznaju za vas, kamenovat će vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!’” (El-Kehf, 19-20.) Uzvišeni Allah nam navodi da je potpuno sačuvao njihova tijela i da je njima prepustio da odrede koliko su spavali, ali nam isto tako navodi da je i njihova čvrsta i nepokolebljiva vjera bila sačuvana kao sve ostalo, tako vidimo da je odmah poslije hrane, koja je prva i osnovna potreba svih stvorenja, njihova sljedeća briga bila upravo njihova vjera. Ni sami nisu bili svjesni šta sve se desilo u tom ‘danu’ ili u ‘nekoliko sati’ dok su spavali.
Četvrti prizor
Četvrti prizor nam Kur’an slika u momentima dok su mladići u pećini iščekivali svog prijatelja koji je otišao u grad po hranu. Kada se vratio preneražen od iznenađenja, sa masom ljudi iza sebe, dječaci su postali svjesni istine i dužine njihovog sna. Iz straha pred novim iskušenjem, da ih ljudi ne bi počeli obožavati, uzdizati i smatrati ‘bogovima’, kao što su već bili učinili sa Isaom, a.s., zamolili su Gospodara svjetova da ih usmrti i njihove dove su ponovo bile primljene. Ponovo ih je Uzvišeni Allah sačuvao od ljudi i od druge krajnosti, ovaj put uzdizanja i veličanja, jednako kako ih je sačuvao i prvi put kada su ih ljudi htjeli mučiti i pogubiti zbog njihove vjere. Uzvišeni kaže: „I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje, kada su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: ‘Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni.’ A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: ‘Napravit ćemo na ulazu u nju bogomolju!’ Neki će reći: ‘Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti’, a neki će govoriti: ‘Bila su peterica, pas njihov je bio šesti’, nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: ‘Bila su sedmerica, a pas njihov bio je osmi.’ Reci: ‘Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!’’ (El-Kehf, 21-22.) Ovi ajeti nose mnoštvo poruka među kojima jedna posebno dominira: Sva moć pripada Uzvišenom Allahu. Ovim ajetima Uzvišeni nam otkriva da su ljudi saznali za njih, došli do njih zajedno sa svojim vladarem koji je bio musliman. Ušli su u pećinu kod njih i vidjeli ih. Vladar im je nazvao selam i zagrlio ih. Oni su mu se obradovali, ljubazno sa njim razgovarali, pozvali ga i selam mu nazvali, a onda se vratili svojim ležajevima, pa ih je Uzvišeni Allah usmrtio. A Allah najbolje zna! Bio je to najveći dokaz za prisutne da će Sudnji dan sigurno doći i da je Uzvišeni Allah kadar ponovo oživjeti mrtve. Odmah potom počele su rasprave među ljudima koje će trajati sve do poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., a kojim će sve nejasnoće biti pojašnjenje. Tako su jedni tražili da se na ulazu napravi bogomolja, dok su drugi tražili da se napravi samo ograda, kasnije će se ljudi dodatno razići i u pogledu njihovog broja, kao i u pogledu godina, tj. koliko su tu ostali. Danas se čak i muslimani razilaze o njima, ali samo u pogledu mjesta na kome su bili, te tako Turci tvrde da je to bilo u Turskoj, Sirijci da je ta pećina u Siriji, a Jordanci da je u Jordanu, a nažalost razlozi za to su čisto ekonomske prirode ne bi li se koji euro ili dolar više zaradio na račun istine.
Kazivanje o ashabu-l-kehfu najbolje je završiti Allahovim Riječima: ”I nikako za bilo šta ne reci: ‘Uradit ću to sigurno sutra! – ne dodavši: ‘Ako Bog da!’ A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: ‘Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga.’ A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina. Reci: ‘Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka.” (El-Kehf, 23-26.)
Piše: Nezir Halilović/ Saff, 136.
