U najnovijem razvoju političke dinamike u Bosni i Hercegovini, sjednica Vijeća ministara BiH izazvala je veliku pažnju javnosti i medija, naročito zbog načina na koji je usvojen prijedlog o raspodjeli sredstava iz dobiti Centralne banke BiH. Ova odluka pokrenuta je od strane Srđana Amidžića, ministra finansija i trezora iz redova SNSD-a, te je izazvala burne reakcije jer je izglasana preglasavanjem bošnjačkih ministara, uz podršku ministara iz HDZ-a.
Glavna tačka spora jeste odobravanje isplate iznosa od 116 miliona KM slovenačkoj firmi Viaduct, i to iz dobiti Centralne banke. Ostatak sredstava iznosio bi dodatnih 90 miliona KM koji bi, po Amidžićevom prijedlogu, bio raspodijeljen između dva entiteta:
-
Federacija BiH: 59 miliona KM
-
Republika Srpska: 29 miliona KM
Ovaj prijedlog je dobio većinsku podršku, iako su na sjednici bili prisutni i predstavnici tzv. bošnjačke kvote, konkretno Elmedin Konaković i Sevlid Hurtić. Uprkos mogućnosti da ovakav prijedlog bude zaustavljen još u fazi usvajanja dnevnog reda, njih dvojica to nisu učinili, čime su otvorili vrata da se prijedlog stavi na glasanje i na kraju bude prihvaćen.
Zanimljivo je primijetiti da su dva druga ministra iz stranaka Trojke, Edin Forto i Zukan Helez, izostali s ove sjednice jer su boravili na službenom putovanju u Sjedinjenim Američkim Državama. Njihovo odsustvo dodatno je oslabilo opozicioni potencijal u ovom glasanju. Tako je politička većina predvođena SNSD-om i HDZ-om iskoristila trenutak i bez većih prepreka usvojila prijedlog koji će sada biti upućen na dalju proceduru.
Sljedeće etape kroz koje ovaj prijedlog mora proći uključuju:
-
Predsjedništvo BiH – koje treba dati svoju saglasnost za raspodjelu sredstava.
-
Parlament BiH – gdje se prijedlog može potvrditi ili odbiti.
Ostaje nejasno da li će ovaj prijedlog dobiti potrebnu podršku u daljoj proceduri, naročito s obzirom na kritike koje već stižu iz različitih političkih i stručnih krugova.
U cijeloj situaciji posebno je problematična uloga ministara Konakovića i Hurtića, koji nisu iskoristili institucionalne mehanizme da spriječe stavljanje ovakvog prijedloga na dnevni red. Javnost, ali i politički analitičari, sada s pravom postavljaju pitanje: Zašto nisu reagovali? Zašto su dopustili da budu preglasani? Time se otvara prostor za sumnje u političku koherentnost i stratešku pripremljenost Trojke unutar Vijeća ministara.
Ovakve odluke dodatno komplikuju ionako osjetljiv politički balans u Bosni i Hercegovini, gdje su nacionalne tenzije još uvijek veoma izražene. Finansijske odluke koje imaju entitetski značaj redovno postaju političko oružje, a ova konkretna situacija to jasno demonstrira.
S obzirom da se sredstva iz Centralne banke BiH tretiraju kao državna sredstva koja se trebaju koristiti s oprezom i konsenzusom, njihovo usmjeravanje ka ispunjenju obaveza prema jednoj stranoj firmi – i to bez šireg društvenog dogovora – izaziva dodatne tenzije. Posebno kada su u pitanju milioni maraka koji bi mogli biti uloženi u razvojne projekte, zdravstvo, obrazovanje ili druge potrebe građana.
Situaciju dodatno usložnjava podatak da su SNSD i HDZ već duže vrijeme kritikovani zbog korištenja svojih pozicija u Vijeću ministara za jačanje entitetskih interesa, a ne općedržavnog okvira. Ova odluka, kako se čini, samo potvrđuje takve optužbe.
Zaključno, najnoviji potez Vijeća ministara jasno pokazuje nedostatak političke odgovornosti i strateškog planiranja među ključnim akterima u vlasti. Dok građani svakodnevno osjećaju posljedice ekonomske krize, političari se fokusiraju na međusobne igre moći i preraspodjelu državnih sredstava. Odluke ovakvog značaja ne bi smjele biti prepuštene preglasavanjima i slučajnim većinama, već bi morale biti rezultat ozbiljnog dijaloga i saglasnosti svih naroda i građana Bosne i Hercegovine.
Bez transparentnog procesa i istinskog političkog dijaloga, ovakvi postupci samo dodatno narušavaju povjerenje javnosti u institucije. Ako politički predstavnici ne budu radili u interesu svih građana, njihova legitimnost će neminovno biti dovedena u pitanje.
U svjetlu svega navedenog, jasno je da ovakve odluke dodatno produbljuju nepovjerenje među političkim akterima i građanima, ali i potvrđuju tezu da ključni resursi države mogu biti upotrijebljeni bez šire društvene odgovornosti. Da bi Bosna i Hercegovina mogla graditi funkcionalniji i pravedniji politički sistem, nužno je uvesti mehanizme koji će spriječiti preglasavanje koje vodi ka jednostranim rješenjima. Demokratski principi, institucionalna odgovornost i ravnomjerna zastupljenost interesa svih naroda i građana moraju postati osnova donošenja odluka. U suprotnom, zemlja će nastaviti tonuti u krizu povjerenja, gdje će građani biti ti koji najviše ispaštaju.
