Bio sam od onih što su živjeli život bez smisla, dok se nisam počeo pitati ima li smisla živjeti bez svrhe i čekati smrt. Činilo mi se da bi bilo isto umrijeti sada ili poslije kad bi ionako sve nestalo. Zašto čekati smrt ako je smrt kraj? Zašto biti dobar i moralan? Razna pitanja prolazila su mi kroz glavu dok sam tragao za smislom. U takvom stanju nalazio sam se poslije završetka srednje škole i odlaskom na fakultet u BL. Vjerovao sam u Stvoritelja, ali sam imao sumnju u religije, nazivao sam se agnostikom. Tada sam krenuo tragati za istinom. Dosta sam čitao filozofiju pronalazeći tu pitanja i misli ljudi koji su tragali za istinom. U tom trenutku traganja prolazio sam kroz tešku depresiju koja je bila popraćena alkoholom i lahkim drogama. Ljudi su me poznavali kao čovjeka za zabavu dok se nisam polako počeo sve više zatvarati u sebe. Opuštao sam se uz muziku koja je pratila moje emocije. Ali, nekako sam se borio protiv toga poznavajući psihologiju. Vjerovao sam da je utopija moguća, borio sam se za dobro.
U tom traganju susretao sam se sa nekim principima koje islam zagovara i to me je navelo da sve više razmišljam o islamu, tako da sam počeo istraživati o islamu. Pitanja koja sam postavljao sebi imala su više smisla kad bih ih tražio u islamu. Islam me je sve više interesovao, ali moje psihičko stanje postajalo je sve gore i toliko se pogoršalo da se nisam mogao prepoznati. Bio sam neispunjen. Počela su mi došaptavanja da oduzmem sebi život do te mjere, kad bih se probudio prvo što bi mi naumpalo jeste da se ubijem. Pokušavao sam raznim psihološkim metodama da suzbijem to stanje, ali nije funkcionisalo. Kako bih prestao da mislim o tim stvarima, išao bih se opijati. To mi je pomagalo na početku, ali je poslije prestalo djelovati. Znao bi se napiti odmah ujutro i tako piti danima samo da suzbijem misli. Osjećao sam se mrtav, i želio sam okončati svoj život. Ali, Allah je imao drugi plan.
Istraživao sam dalje i naišao sam na video dr. Zakira Naika, koji mi je pomogao da shvatim odgovor na jedno pitanje za kojim sam tragao: Zašto je Bog stvorio čovjeka znajući za sav nered na Zemlji koji će činiti. Gledajući to predavanje shvatio sam da je islam istina, ali nisam to još osjetio. Bio sam prazan. Razum je prihvatio, ali duša još nije. Jednom sam se napio i na balkonu pušio cigaretu. Loše misli su mi se motale po glavi. Ne vidjeh ništa pozitivno, a onda mi se tijelo samo počelo polako naginjati preko balkona. Išao sam da se bacim upravo tad sa balkona. Ali, u tom trenutku neočekivano sam ugasio cigaretu na ruci, što me prodrmalo i došao sam sebi. Sav u čudu nisam mogao shvatiti šta se dešavalo. Šta me je ponukalo da ugasim cigaretu, jer kao da nisam imao kontrolu nad svojim tijelom. Zaspavši poslije toga, imao sa paralizu u snu. Počeo sam se gušiti, ali ništa nisam mogao učiniti. Tu sam pomislio da mi samo Allah može pomoći. Kako pomislih na Allaha, tako sam se i probudio.
Tog dana gledao sam video Jusufa Estesa o njegovom prelasku na islam. U toj priči čuo sam kako je čovjek koji je bio sebeb da Jusuf primi Islam rekao Jusufu: “…to što se ti pitaš nije između mene i tebe, već između tebe i Allaha, pa moraš sa Njim pričati…”, pa je Jusuf poslije pao na sedždu i rekao: “O Bože, ako si tu, uputi me!” Gledajući to, shvatio sam šta trebam da učinim, pa sam pao na sedždu i rekao: “Bože, ako si tu, uputi me!” Izgovorivši to, duša mi se počela puniti. Sva depresija i sve što se nakupljalo u meni, nestalo je. Glasovi u glavi što su me proganjali, nestali su. Po prvi put nakon dugog vremena osjećao sam se živim. Od tad mi je život dobio smisao i znao sam da je Allah jedan i da moram slijediti istinu. Sva sumnja koju sam imao, nestala je. Zaista, ko iskreno traži istinu, naći će je. A Allah je Onaj koji upućuje!
Tekst poslao brat A. S.
N-UM
