Piše: Šejh Selman ibn Fehd El-‘Awde
Prenosi se od Šafije, Allah mu se smilovao, da je rekao: ”Oštroumni i pametni- to je, ustvari, mudrac koji se samo pravi nezainteresiranim!“ Upitan je imam Ahmed, Allah mu se smilovao, o riječima nekog čovjeka: ”Praviti se nemarnim i nezainteresiranim je devet desetina pameti!“, pa je rekao: ”Naprotiv, to je cjelokupna pamet!“Jedna mudra arapska poslovica kaže:”Nije neznalica vladar u svom narodu, već je vladar u svom narodu onaj koji preko mnogo štošta pređe…” Korijeni ovakvog značenja se mogu pronaći i u samom Kur’anu i Sunnetu. Uzvišeni Allah na mnogo mjesta u Svojoj Knjizi spominje izraz ”zanemarivanje”, kao što su to 16, 63, i 81. ajet iz sure En-Nisa, zatim, 42. ajet iz sure El-Maide, 68. i 106. ajet iz sure El-En’am, 199. ajet iz sure El-‘Araf… Također, navodi i Jusufov, alejhis-selam, odnos prema optužbi: ”Ako je on ukrao, – rekoše oni – ”pa i prije je brat njegov krao!” A Jusuf im ne reče ništa. “Vi ste u gorem položaju” – pomisli on u sebi –”Allah dobro zna kako je bilo to o čemu govorite.” (Jusuf, 77.) El-Awfi je prenio da je Ibn Abbas, radijallahu ‘anhuma, često imao običaj kazati u određenim situacijama: ”Vi ste u gorem položaju!“
Lijepo ophođenje je dio islamskog morala
U Buharijevom ”Sahihu” se nalazi poglavlje pod naslovom ”Onaj ko ne bude grdio ljude…”, u kojem se navodi hadis od Aiše, radijallahu ‘anha, da je neki čovjek zatražio dozvolu od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, da uđe, pa kada je saznao o kome se radi, rekao je: ”Loš li je ovaj čovjek!” Kada je sjeo, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, mu se osmjehivao i ljubazno sa njim postupao. Nakon što je čovjek otišao, Aiša ga priupita: ”O Allahov Poslaniče, kada si saznao ko je, rekao si o njemu tako i tako… Međutim, kada je ušao, osmjehivao si mu se i ljubazno mu se obraćao?!“ Na to joj Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, reče: ”O Aiša, zar si ikada primijetila da ja bestidno pričam?! Znaj da će na najgorem stepenu kod Allaha, na Sudnjem danu biti oni koje su ljudi ugošćavali bojeći se njihovog zla!“ Ibn Hadžer je, Allah mu se smilovao, u svom djelu ”El-Feth”, a vezano za ovaj hadis, spomenuo da ovo nije bilo dodvoravanje, nego činjenje određenog postupka kako bi se stekla ili ovosvjetska ili vjerska korist, ili obje zajedno. Takva stvar je dozvoljena, štaviše, ponekad je i poželjna! Dodvoravanje je ostavljanje vjere kako bi se pridobila ovosvjetska korist. Međutim, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, mu je pružio ljubazan i prijatan razgovor, i nije ga pohvalio tako da ti njegovi postupci nisu došli u koliziju sa onim što je o njemu rekao!! Njegove riječi su bile istina, a postupak koji je činio je primjer lijepog ophođenja. Prenosi imam Buharija od Enesa, radijallahu ‘anhu, da je rekao: “Služio sam Vjerovjesnika deset godina a da mi nikada nije rekao ni ‘uf’, a ni ‘zašto si to tako uradio’, niti ‘zar to nisi uradio’!”
Ljudi koji sve vide crno
Zlo čovjekove prirode i pakost njegove vlastite duše navode ga da bude otvoreno i do kraja drzak prema svakome, odnosno da bude toliko preokupiran drugima da kaže: ”Ovaj je ovo uradio!“, ”Ovaj ovo nije uradio!“, ”Ovaj je ovo rekao!“, ”Ovaj me je drukčijeg lica pogledao!“ , ”Ovaj je nadodao!“, ”Ovaj je uskratio!“… Možda taj isti misli da nadgledanje i praćenje ljudskih postupaka spada u obilježja pronicljivosti i oštroumnosti, pa zbog toga bilježi sve njihove pokrete i sve što oni čine!?
Ako bi takvom kazao: ”To je ogovaranje!“ On bi odmah odgovorio: ”Ne, to su samo objektivne zamjerke i realno vrednovanje ljudi.“ Ako bi mu se reklo: ”Allah se smilovao čovjeku kojeg su njegove mahane zaokupirale od mahana drugih ljudi!“, odgovorio bi kako je njegovo vrijeme puno bereketa i kako je to jednostavno uzimanje pouke. Kao što današnji aerodromi i važni trgovački centri imaju specijalne uređaje za otkrivanje metalnih predmeta, od kojih je za očekivati da mogu prouzrokovati štetu, također i neki ljudi imaju svoje uređaje za detekciju kojima provjeravaju i kontrolišu svakog prolaznika koji pored njih prođe. U jednom trenutku taj isti uzvikne, ali samo onoliko koliko je potrebno da ga njegov prisni prijatelj čuje: ”Kod tvog prijatelja ima ta i ta mahana, ta i ta zamjerka…“ Kako vrijeme prolazi ova pakost i nemoralnost prerastaju u vrstu naslađivanja i stalne navike, pa čovjek pomisli da su ljudi koji su pošteđeni toga ili naivni ili se pretvaraju, jer oni ne zapažaju kao on. Istina je sasvim drukčija!
Pametni ne obraćaju pažnju na sve što čuju i vide
Onaj ko je pametan preći će preko mnogih stvari koje čuje, jer su one podjednako u mogućnosti da budu istina kao i neistina! Štaviše, preći će preko mnogo čega što je počinio njegov prijatelj, a za što je ubijeđen da je istina, jer on traži opravdanje i faktore koji su ga naveli i primorali da počini takvo djelo! Takav dobro zna da je mogućnost činjenja greške i razboritog postupka podložna drukčijoj interpretaciji ili mogućem razilaženju, a kako se čovjekova svijest i razum povećavaju, povećava se i njegovo traženje tih razloga kod ljudi. Čak i greške koje ponekad nemaju objašnjenja su, ustvari, struktura čovjeka kakvom ga je Uzvišeni stvorio, što je sve jasno kazano u Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu na mnogobrojnim mjestima koji se ne mogu ni prebrojati. Lijep moral, kojeg plemenite duše prihvataju, spada u zapovijedi i ciljeve Šerijata, a vjera je došla da ga upotpuni, učvrsti i za njega obeća nagradu i sevape, kao što stoji u djelu ”El-Muweta”’, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: “Zaista sam poslan da upotpunim moral kod ljudi!” Rekao je Sejfijj ibn Rebbah: ”Najružnije pomaganje je prekoračivanje granica, a najružniji moral je učestalost u prekoravanju!” Učestalost grdnje i prijekora su znak učestalih zamjerki, iskazivanja mahana i osuda. Onaj koji druge osuđuje, takav kao da je samouvjeren i ubijeđen da je jedino on kvalifikovan da bude mjerilo kome će se drugi obraćati i na njega se ugledati! Ako se, kojim slučajem, desi suprotno tome, takav će, neminovno je, biti predmetom razmatranja i presude. Zato, neka te ne začudi velika zakletva izrečena jezikom, ni tumačenje ljudskih namjera, ni slatkorječiv govor prepun hvale kojoj kraja nema, niti izliv ljubavi i simpatije! Zaista čovjek, ponekad, bude vučen osjećanjima. Spoljašnjost se pokaže blagom i milostivom, ali je unutrašnjost naklonjena grubosti i prijekoru. Nekada je čovjek iskren prema samom sebi, međutim, možda u stanju potištenosti učini neko djelo. Tome se nije čuditi, jer, i naši ispravni prethodnici su diskutovali o skrivenoj strasti. Njihov govor upućuje na to da čovjek nije u stanju da sebi predoči potpunu sliku o svojim tjelesnim nedostacima koji su uočljivi drugima, a kamoli o tajnama duše. U jednoj predaji se navodi: “Neki od vas vide trun u oku brata svoga, a ne vide balvan u svome.” Najveći prioritet svakom čovjeku je da nadzire samoga sebe. Najgore što on može da izgubi je upravo njegov cilj, a najpreče što treba da ukroti je vlastiti jezik!!
Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, je imao običaj da kaže: “U duši se nalazi Iblisova oholost, Kabilova zavist, Adova uobraženost, Semudova sklonost ka nasilju, Nemrudova odvažnost, faraonova težnja za dominacijom, Karunova raskalašenost, Bel’amova strast! U njoj su i neke osobine životinja: pseća zloćudnost, paunovo šepurenje, gušterova neposlušnost, devina mržnja, tigrova silina, miševa sklonost ka griješenju… Međutim, sa samokontrolom i trudom se sve to može otkloniti.” Mnogi, zaista mnogi, ljudi se predstavljaju kao da su oni završili obračune sa svojim dušama. Kao da im je ona postala krotka i potčinjena! Baš kao da je njihova duša postala riznicom za uputu, dobročinstvo i čistoću! A sami doživljavaju neuspjeh odmah pri prvom ispitu, tako što sebi pripisuju dobrote, a prema drugima se okreću sa grdnjom, pronalaženjem njihovih mahana, osudama…Skoro da je postala pravilom činjenica, da je rijetko naći nekog čovjeka koji vrši samokontrolu i pronalazi mahane vlastitoj duši, i da ljudi nisu mirni od njega. Analogno tome, najčešće ćeš primijetiti kod onih koji drugima iznalaze mahane, koji druge vrijeđaju, komentarišu njihova posrtanja, da su, također, podložni kritici, da se ohole, da dignu nos, da ljude posmatraju sa visine… Takve je napala bolest sopstvene oholosti pa su postali slijepci, i postala im je navika da zanemaruju doprinose i dobra djela drugih ljudi, koja bi trebali, zapravo, pohvaliti, ili se ugledati na njih. Međutim, takvi uobraženici su izgubili svaki osjećaj samoprijekora tako da ni najljepši savjet na njih ne utječe. Ibnul-Mubarek je kazao: “Vjernik traži opravdanja svojoj braći, a licemjer njihove propuste i mahane!” Ljudska duša je sklonija da posmatra druge oko sebe više nego što posmatra samoga sebe. To je zbog toga što se drugi nalaze pred nama, naše oči ih gledaju, uši slušaju… Jednostavno, oni su bića koja se nalaze pred nama, mada nismo u mogućnosti da savršeno znamo njihova stanja i njihove tajne. Za razliku od drugih, naše sopstvene duše nisu izložene našim pogledima, a njihove tajne su ponekad toliko skrivene da ih sami ne možemo otkriti kao što je rekao Uzvišeni: …pa On zna što je tajno i što je još skrivenije! (Ta-ha, 7.) Ljudska duša ima mnogo veću potrebu za grdnjom drugih nego što to ima u pogledu same sebe. Upravo je to razlog što postoji pristrasnost u pogledu određenog mišljenja, ustrajnost na njemu, i zataškivanje i obezvređivanje drugih mišljenja. Takvi smo svi mi! Razlikujemo se samo na osnovu naše prisebnosti i samokontrole, po spoznaji kada je duša došla do izražaja i kada smo izvršili samoobračun, kada smo je izgrdili, a kada ne: I kunem se dušom koja samu sebe kori! (El-Kijame, 2.) Zaista je dovoljno da svaki čovjek upita vlastitu dušu: Da li vršiš kontrolu nad samom sobom kao što to činiš nad drugima?! Zar se mjerila ne razlikuju?! Da li se moj pogled mahinalno okreće u smjeru pozitivnosti, osoba i djela, ili se usmjerava ka negativnostima?! Da li su moji odgovori na sva ova pitanja iskreni i dobro prostudirani, ili su oni izraz bezvoljnosti, izraz koji je postao uobičajen, kojim se želi što prije riješiti bilo kakvih obaveza?! Allah najbolje zna, a On savršeno poznaje skriveno i ono što grudi kriju!
Preveli: Smail L. Handžić i Admir Zekić – saff.ba
