Došlo je u vjerodostojnoj predaji od Poslanika, s.a.v.s., da se dova postača ne odbija. Zašto? Zato što, u tim trenutcima pred iftar, nakon što si od zore pa do zalazaka sunca ostavio sve u ime Allaha: hranu, piće, užitak, ružan govor..znači sve si ostavio kako bi postigao Allahovo zadovoljstvo i u tim trenutcima, tvoje tijelo je slabo, snage ponestaje u njemu, duša je tako „načeta“, srce primireno. Upravo tada duša i tijelo su…najzreliji za upučivanje dove. Zato kad vidiš postača da na desetak minuta prije iftara upučuje dovu, po njegovom držanju tijela vidiš da je skrušen, zato jer mu je stomak prazan, duša oslabila. U tom blagoslovljenom trenutku, nemoj da misliš na hranu i sofru, iskoristi stanje svoje postačke duše, skoncentriši se se na dovu i kome upučuješ dovu. Znaj, iako je je Allah daleko i daleko Njegov Arš gdje ON boravi, iskrena dova brzo dolazi do Allaha. A srce koje posti, sigurno će biti skrušeno tokom dove a i Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Znajte da Allah ne prima dovu iz nemarna i neskrušena srca.“ (Tirmizi)
Druga stvar, stanje dove je stanje ibadeta. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Dova je ibadet.“ (Tirmizi). Zato spoj dva ibadeta, kao što su post i iskrena dova, je stanje truda u približavanju Allahua, dž.š. Postač, koji svaki put pred iftar, skrušeno dovi Allahu, dž.š., znaj da želi Allahovu blizinu i da je njegov jedini i pravi oslonac, Uzvišeni Allah. Isto tako, osobe koje i mimo Ramazana često upučuju Allah dovu, znaj da su Allahu veoma dragi i blizu Njegove milosti, jer često stanje upučivanj dove, je znak da rob traži samo od Onoga koji sve daje i koji nikoga ne ostavlja na cjedilu.
Jedan od beduina je upitao Poslanika, s.a.v.s.: “Da li je naš Gospodar blizu ili daleko?“ Pa je Allah objavio ajete: “A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam sigurno blizu, odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene kako bi bili na Pravom putu.“ (El-Bekare, 186).
Zato iščekivajući ezan, skrušeno gledajuči u svoje otvorene dlanove, moli Gospodara, moli ga tihim glasom, glasom kojeg čuje sam tvoja duša i tvoj Gospodar. Rekao je Poslanik, s.a.v.s: “Vi ne zovete nikoga ko je gluh ili odsutan, nego zovete onoga Koji čuje i vidi! Onaj koga zovete, bliži je svakom od vas od vrata njegove jahalice.“ (Tefsir ibn Kesir).
Zato kad ti se usne osuše od žeđi, stomak i crijeva se oglase zbog gladi, ti dovi, dovi i ustraj u dovi. Trideset dana mjeseca ramazana, je 30 dova pred iftar, zato, potrudi se da svaki put budeš skrušen i iskren i što je najvažnije, ubjeđen da će ti Allah primiti i uslišati tvoje dove.
Zato na kraju ovog kratkog teksta, navest ću citat poznatog daije Amr Halida koji je rekao:“ “Svake godine imam običaj dati savjet koji ću i ovdje ponoviti: odaberite za sebe pet dova za one stvari koje su vam najpotrebnije i skoncentrišite se na njih tokom čitavog mjeseca. Spominjite ih uporno, kod svake sedžde, pri svakom iftaru, svaki put kada ustanete na sehur i kod svakog teravih-namaza. Kažu da su Poslanikovi ashabi za sebe odabirali dove koje su ponavljali u toku mjeseca ramazana i da nikada nisu dočekali slijedeći ramazan a da im te iste dove nisu bile uslišane. Moje lično iskustvo mi to potvrđuje. Zaista nisam uputio dovu u ovom mjesecu a da nije bila uslišana, jer to je mjesec kada se dove primaju. Zamislite kada bismo svi mi zajedno podigli ruke i u isti tren zatražili spas od Vatre ili da ovaj naš Ummet ustane iz učmalosti i da krene naprijed. Zamislite da dođe slijedeći ramazan a da se to i desi zahvaljujući našim dovama!”
Saudin Cokoja, n-um
