U savremenim geopolitičkim previranjima, ponovo se otvara pitanje globalnog liderstva i odnosa moći između najvećih sila – Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine. Dok se SAD, pod vodstvom Donalda Trumpa, sve više zatvara u ekonomski nacionalizam i prijeteći ton prema saveznicima, Evropa i ostale zapadne zemlje suočavaju se s izazovom redefinisanja svoje uloge u novonastalom poretku. Upravo se u ovom trenutku javlja ideja o “opciji C” – nezavisnoj, uravnoteženoj politici sličnoj nekadašnjem Pokretu nesvrstanih, koja bi Evropi donijela novu autonomiju i geopolitičku težinu.
Sjedinjene Države trenutno vode intenzivan trgovinski rat s Kinom, podižući carinske barijere i uslove ekonomske saradnje. Međutim, nekada pouzdani saveznici u ovom konfliktu više ne pokazuju ni najmanju spremnost da automatski stanu uz Washington. Ovu pojavu zorno ilustruje nedavni članak u Wall Street Journalu, u kojem se konstatuje da američki partneri ne samo da ne podržavaju SAD, već ni ne pokušavaju to sakriti.
Pojedini analitičari tvrde da razlog ovakvog ponašanja leži u arogantnom pristupu Bijele kuće. Pomoćnica predsjednika Trumpa, Karoline Leavitt, otvoreno je izjavila kako vjeruje da će saveznici neminovno pristati na američke uslove jer su zavisni od američkog tržišta. Ovakva retorika odražava ne samo diplomatsku neosjetljivost, već i duboko ukorijenjenu strategiju dominacije, bez uzimanja u obzir stvarnih interesa i dostojanstva drugih država.
U međuvremenu, Donald Trump koristi svaki javni nastup kako bi na grub, često vulgaran način potcrtao svoju moć i navodnu sposobnost da natjera druge da mu udovolje. Njegov ministar finansija, Scott Bassent, najavljuje višestruke pregovore sa zemljama širom svijeta u cilju izolacije Kine, ali istovremeno mnoge od tih zemalja aktivno sarađuju i s Pekingom. Uprkos pokušajima stvaranja pritiska, jasno je da američka taktika zastrašivanja više ne donosi željene rezultate.
Nasuprot Trumpovom agresivnom stilu, Xi Jinping vodi suptilniju politiku. On se pozicionira kao razuman, miran lider koji umije sačekati pravi trenutak. Njegova sposobnost da prihvati kratkoročne gubitke kako bi ostvario dugoročnu dobit daje mu prednost na svjetskoj sceni. Kineski lider svjesno koristi ulogu žrtve u trgovinskom ratu, znajući da će to izazvati simpatije u međunarodnoj zajednici i pomoći mu u formiranju saveza s državama koje traže alternativu američkom pritisku.
U ovoj složenoj situaciji, brojne zemlje – od Evrope, preko Kanade, Australije, pa do Latinske Amerike i zemalja Pacifika – našle su se u procjepu između nekadašnjeg saveznika koji sada otvoreno prijeti i novog partnera koji se predstavlja kao razumna i otvorena alternativa. Upravo u toj dilemi javlja se potencijal za redefinisanje međunarodne politike.
Na horizontu se pojavljuje mogućnost da Evropska unija, predvođena ličnostima poput Giorgie Meloni (poznate po sinofobnim stavovima) i Friedricha Merza (izraženog trumposkeptika), krene trećim putem. Ova takozvana “opcija C” ne bi bila ni otvoreno prosino-američka ni prorusko-kineska, već bi tražila balans i nezavisnost, nalik onome što je predstavljao Pokret nesvrstanih u eri Josipa Broza Tita.
U tom duhu, moguće je zamisliti da bi EU – zajedno sa saveznicima poput Ujedinjene Kraljevine, Kanade i Australije – mogla predvoditi novu vrstu globalne politike. Ta politika bi uključivala:
-
jačanje trgovinske saradnje s Latinskom Amerikom, putem proširenog sporazuma MERCOSUR+;
-
produbljivanje ekonomskih odnosa s azijskim državama, kroz inicijativu ASEAN+;
-
istovremeno vođenje uravnoteženih odnosa i s Washingtonom i s Pekingom, uz izmijenjene i preciznije definisane uslove.
Ovakva strategija ne bi samo omogućila tim državama da izbjegnu direktan sukob i polarizaciju, već bi ih učinila akterima koji samostalno određuju svoj položaj na globalnoj sceni. Ujedno, to bi bila prilika da se odbace kolonijalni refleksi i da se uđe u novu eru multilateralizma, gdje nijedna sila ne dominira već se sve strane ravnopravno uvažavaju.
Zaključno, aktuelna međunarodna kriza izazvana agresivnom američkom politikom ne mora nužno voditi u dublju podjelu i sukobe. Ako evropski lideri pokažu viziju, hrabrost i stratešku zrelost, mogu otvoriti vrata novom poretku koji će se temeljiti na balansu, partnerstvu i međusobnom poštovanju – baš poput ideala koje je nekada predstavljao Pokret nesvrstanih. Takav zaokret ne bi bio samo diplomatski manevar, već duboko transformativni korak ka stabilnijem i pravednijem svijetu.
