Korist od para, koje se ubacuju radi ispunjenja želje od strane mrtvog ili da se on zalaže kod Allaha za tvoju želju, imaju samo oni u čijem je posjedu taj grob/mezar ili turbe. Tako da je to jedan vidi biznisa a ne utemeljena vjerska praksa; čak, štaviše, upućivanje dove umrlom (ili bilo kom drugom mimo Allahu) izvodi čovjeka iz islama i to je grijeh kojeg Allah ne oprašta. Ovo turbe ima godišnje zarade oko 12 hiljada konvertibilnih maraka, što je jedna dobra plata u Bosni i Hercegovini. Ima i onih na kojima se daleko više zarađuje. Tamo gdje narod slabije poznaje vjeru ili su praznovjerni ovakve devijacije sve više se šire i opstaju. Opstanak ove prakse brane samo neuki i oni koji imaju ličnu korist od toga.
Kada je spomenuto da se ovaj mezar izmjesti iz džamije, osoba zadužena za njega je rekla: “Nije problem ako ćeš ti osigurati godišnji priliv novca koji je donosilo turbe.” Eto, 12 hiljada godišnje i riješen problem.
Da bi se dobila dozvola za turbe potrebno je:
– da je mezar star makar 100 godina,
– da se ne zna o kome se radi,
– da je priča o umrlom mistificirana,
– proglasiti umrlog svetim čovjekom/evlijom.
Zagarantovana zarada; eto naivnih i neukih a sa njima i pare.
Subhanallah, niko ne može znati na dunjaluku svoj niti tuđi status kod Allaha dok mu to poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ne potvrdi; pošto je on, sallallahu alejhi ve sellem, preselio, nakon njegove smrti niko ne može garantovati ni za koga. Zar pored Allaha nekome drugom dove upućivati?!
Abdullah Mujić, prof.
