Ernest Alić je vozač kamiona na međunarodnim relacijama. Jedan je od mnogih u BiH koji su prebolovali koronu, ali jedan od rijetkih koji je bio priključen na respirator, a najrjeđi među njima su uspjeli to i preživjeti. O svojim iskustvima je govorio za Oslobođenje.
Kako kaže, prve simtome, povećanje temperature i početak kašlja osjetio je na granici između Austrije i Italije, na putu za Francusku, gdje je trebao utovariti robu. Posao je obavljen, vratio se kući, a onda je koronavirus uzeo maha. Od prvih simptoma do priključivanja na respirator prošlo je desetak dana.
– Prvi simptomi su bili temperatura i kašalj, koje sam dobio. Temperatura je isšla do 40,5. To je bila najveća koja mi je bila izmjerena. Kašalj je bio nepodnošljiv. Bio je suh, nisam mogao iskašljati. Imao sam osjećaj da mi se pluća raspadaju. Nisam se nimalo uplašio kad sam saznao da bolujem od koronavirusa. Otišao sa u jednu polikliniku, kad su mi se pojavili prvi simptomi gdje su mi snimili pluća. Rekli su mi da odmah odem svom porodičnom doktoru, a oni su me uputili na Kliniku za plućne bolesti, gdje sam bio 24 sata i oni su mi uradili test na koronavirus. Ujutro su mi rekli da sam pozitivan i prebacili su me na Infektivnu kliniku. Tu sam već izgubio snagu, malaksao sam, ruke su me počele boljeti, izgubio sam boju, ispričao nam je Alić.
Sve do priključenja na respirator bio je pri svijesti, iako malaksao. Čuo je šta doktori govore o njemu.
– Bio sam pri svijesti sve dok nisam prebačen na Infektivnu kliniku na UKC Tuzla. Do tad sam izgubio i snagu. Bio sam malksao. Čim sam došao, stavili su me u kolica, odveli su me na pregled i tu su me uspavali. Sjećam se samo da sam čuo doktore kako su rekli: “Ovog pacijenta treba odmah uspavati”. Onda sam se probudio u bolnici, na odjeljenju za plućne bolesti. Oni su meni rekli da sam bio uspavan 22 dana, a meni je to prošlo kao pola sata. Ničega se ne sjećam u tom periodu kad sam bio na respiratoru. Ukupno sam u bolnici bio 43 dana, a osim na respiratoru bio sam i na poluintenzivnoj njezi. Kad su doktori rekli da me treba uspavati nisam stigao ništa ni pomisliti. Sjećam se samo te rečenice, jer je sve već bilo spremno da me uspavaju i stave na respirator. Doktori su bili ko nindže. Samo su se oči vidjele od zaštitne opreme, kazuje nam Alić.
Za odnos doktora i drugog medicinskog osoblja ima samo riječi hvale.
– Držali su me kao malo vode na dlanu. Doktori su stvarno bili fer i korektni. Sve što sam zatražio dobio sam. Bio sam sam u sobi. Stalno su me obilazili i gledali kako sam, ističe Alić.
Za njegov boravak u bolnici, odnosno vrijeme nakon buđenja, vezana je i anegdota, koja je čak i nasmijala njegove najbliže, ali i osoblje bolnice.
– Tri dana nakon buđenja sam naručio da mi žena donese krompirušu. Prva dva dana žena mi je pravila kašastu kranu i hranila me putem šprice. Meni je to bilo dosadilo da me hrane špricom. Rekao sam ženi da ne mogu više špricom da jedem i da mi donese pite krompiruše i jogurt. Pitali smo doktoricu smijem li i ona je rekla: “Slobodno mu dajte” i žena je napravila pitu, sin mi je donio. Ja sam nju pojeo na tri, četiri puta, da dušu zadovoljim. Svima je bilo čudno da nisam tražio ni pečenje ni bilo šta drugo, nego krompirušu, a meni je pita na um pala, podijelio je Ernest Alić i ovu anegdotu.
Nakon prebolovanog koronavirusa osjeća se dobro.
– Baš sam jutros išao da snimam pluća i sve je uredu, nema nikakvih ožiljaka. Hodam, malo oko kuće radim, ne bih baš da ležim stalno. Jedino je malo krv gušća, ali to nije ništa strašno. Drugih problema nema nikakvih, dodao je.
Zanimljivo, niko osim njega, iz njegove bliže okoline, nije zaražen koronavirusom.
– Supruga je bila sa mnom, Majka živi u kući do moje, dolazila mi je. Dolazio mi je i brat i niko nije bio pozitivan. Moj kolega sa kojim sam zajedno u kabini kamiona se testirao i ni on nije bio pozitivan, samo ja, reče nam Alić.
Prije nego što se sam suočio sa virusom Covid-19 nije baš vjerovao u njegovo postojanje. Maska, rukavice i druga zaštitna oprema na putovanjima širom Evrope samo su skupljali prašinu u kamionu.
– Iako sam prebolovsao koronu neće me biti strah da ponovo vozim po Evropi, samo ću sada biti oprezniji i koristiću mjere zaštite, masku, rukavice i sve ostalo. Ma znate kako je to. Imam ja i masku i rukavice i sredstvo za dezinfekciju u kamionu, gazda je to nabavio svima nama vozačima. Međutim, nisam do sada koristio ništa od toga. Znaš kako je, kad dođeš na utovar, a tamo je 50 vozača i niko ne koristi, gdje ću ja 51. se izdvajati i stavljati masku i rukovaci. Razmišljaš šta će drugi reći. Međutim, sada nek priča šta ko hoće, ali ja ću nositi masku i rukavice i svu zaštitnu opremu, završio je svoju priču Ernest Alić, čovjek koji je preživio koronavirus priključen na respirator.
oslobodjenje.ba
PIŠE: ALMIR ŠARENKAPA
