Muzej ratnog djetinjstva u partnerstvu sa Humans of Amsterdam i Memorijalnim centrom #Srebrenica realizira kampanju s ciljem da dosegne milione ljudi širom svijeta, a da bi u tome uspjeli prezentuju priče koje zaslužuju da budu ispričane.
Kada smo stigli na slobodnu teritoriju, neko vrijeme smo živjeli u školi. Kasnije smo se preselili ovdje u Tinju. U početku smo živjeli sa četiri druge porodice. Ja sam prvi put krenula u školu. Sjećam se da sam vidjela drugu djecu sa njihovim očevima i pitala sam se da li će se moj otac ikada vratiti. U školi nikada nisam rekla da ja više nemam oca. Uvijek sam imala nadu i govorila bih drugoj djeci da će se moj otac jednog dana vratiti. Sjećam se da su mi djeca u školi govorila da lažem i da je moj otac mrtav. To me toliko povrijedilo da sam jednog dana otišla u školu i svima rekla kako se moj otac vratio. Bila sam toliko uvjerljiva da mi je čak i učiteljica povjerovala i pozvala moju mamu, kako bi tu informaciju provjerila. Nikada nismo imali priliku da napravimo porodičnu fotografiju. Moja mama je još uvijek bila trudna kada se oprostila od mog oca, tako da ga moja sestra nikada nije upoznala. Izvorno je ovo bila fotografija moje mame, mene, i moje sestre. Mi smo koristeći Photoshop na ovu fotografiju dodali i oca, kako bismo imali jednu porodičnu fotografiju na kojoj smo svi. Godine 2010. dobili smo potvrdu da je njegovo tijelo pronađeno. Svake godine obilazim njegov mezar i izgovorim molitvu. Znam da to nije racionalno, ali ja i danas osjećam krivicu. Ponekad mislim da je trebao pokušati pobjeći kroz šumu, ali kao da je želio provesti svoje posljednje trenutke sa nama.”
Hayat.ba
