Tuzna prica š„
Dedo, ne znam mu ime, stopira negdje izmeÄu KonjeviÄ Polja i Kravice. Snijeg, hladno je. Kako ulazi u auto govori: ” Krenuo po lijekove u Bratunac”. “Sam sam”, govori kao da se pravda, iako ga niÅ”ta ne pitam. Imao dedo dva moždana udara, teÅ”ko govori pa ga i ne razumijem svaku. Shvatila sam da je jednog sina izgubio u ratu, i za njeg prima neÅ”to penzije. Ima unuka u NjemaÄkoj i on mu pomaže, nastavlja dedo, a u glasu se osjeti ponos. Govori i o drugoj djeci ali ga ne razumijem. Upitah ja za nenu, “Umrla prije osam godina”, odgovara dedo. Na Avdaginoj njivi auto sletilo i prevrnuo se na krov, gleda dedo i ni rijeÄ na to. Vozimo se polako, Å”to zbog klizavog puta, Å”to da joÅ” koju progovorimo. I tako do doma zdravlja u Bratuncu, a ni na Å”ta se dedo ne žali, osimā¦
Eto, sve vam ovo ispriÄah da bih vam to rekla.
Od svih nedaÄa koje su ga zadesila u životu, gubitaka, teÅ”kih uslova života, Äekanja na milost nekog da ga poveze i ko zna Å”ta joÅ”, on se požalio jedino: ” Nema nikog da vrata otvori, jedino Å aban doÄe, i drva mi on nasjeÄe.”
E pa Å abane, ko god da si, neka ti SvemoguÄi da zdravlja i sreÄe.
A gdje smo mi ostali, Ŕto bi trebali Šabani biti?
Tuzna prica š„Dedo, ne znam mu ime, stopira negdje izmeÄu KonjeviÄ Polja i Kravice…
Najnovije
