Hamida Ahmetović, jedna od rijetkih preživjelih iz pakla zvanog Bukva, prvi put nakon tri decenije skupila je hrabrost da ponovo zakorači stazom smrti – putem kojim su 1995. godine, u pokušaju proboja iz okruženja, išle hiljade Bošnjaka bježeći od sigurne smrti. Ono što je zatekla i osjetila ponovnim dolaskom nije samo tlo pod nogama – već težina uspomena, krikova, tišina smrti, i miris prošlosti koji ne blijedi.
Hamida se prisjeća predvečerja, kad je zajedno sa svojim bratom, amidžom, amidžićem, komšijama i drugim članovima porodice bila smještena na lokalitetu Bukve, čekajući obećani proboj prema slobodnoj teritoriji. Sjećanja su jasna, skoro fotografski precizna:
“Sjedili smo tu, čekajući. Na megafon su nas obavještavali da ćemo uskoro krenuti, da se strpimo. A onda sam čula rečenicu ‘Sada ćemo krenuti’ i sve se promijenilo.”
U tom trenutku počela je masovna pucnjava. Sa svih strana – bez predaha, bez jasnog izvora. Artiljerijska paljba, minobacači, puščani rafali. Trajalo je oko dvadeset minuta, ali za one koji su to proživjeli – činilo se kao vječnost.
Trenuci užasa
Hamida je ležala na tlu, pritisnuta ne samo teretom straha, već i odgovornošću da zaštiti brata i amidžića, koje je u tom trenutku držala za ruke. Između zvukova granata i metaka, pokušavala ih je dozvati, provjeriti da li su živi, da li dišu.
“Samo sam ih dozivala. Držala ih i ležala, molila da preživimo.”
Kada je pucnjava prestala, ustali su i, držeći se za ruke, krenuli dalje. Ali ono što su tada vidjeli i doživjeli bilo je još jedno poglavlje horora. Hodali su preko mrtvih tijela. Osjećaj pod nogama bio je jeziv – čovjek zna kad stane na ljudsko tijelo.
“Osjetiš to. Znaš da nije zemlja. Da nije kamen. Znaš da je čovjek.”
Na obronku su se nakratko zaustavili kako bi se sabrali. Tada su im se pridružili kćerka i sin od tetke. Ipak, ni taj predah nije dugo trajao – ponovno su napadnuti, ovoga puta iz paprati, gdje su pokušavali proći neopaženi.
Tri dana kroz smrt
Uslijedila su tri dana lutanja, skrivanja i preživljavanja. Nisu znali kuda idu, ali su išli – nadajući se da ih negdje čeka spas. Hamidin amidža je, u jednom trenutku, odlučio izaći iz zaklona kako bi provjerio teren. Nikada se nije vratio.
“Zašao je za jednu bukvu. Nije se više pojavio. Iza te bukve, za nas, više ga nije bilo.”
Tih dana, kaže Hamida, nisu se usudili pomjerati. Ona je tada imala 22 godine, a kćerka od tetke bila je nešto starija – jedina odrasla osoba u grupi mladih. Većina ostalih bili su tinejdžeri. Njen brat je imao svega 16 godina.
Horor koji ostaje na koži
Od svega što je proživjela, jedna scena ostala je kao najdublji ožiljak:
“U jednom trenutku sam shvatila da na svojoj ruci imam nečije oko.”
Krvlju tog oka bila je prekrivena tri dana. Nije ga odmah prepoznala – samo je znala da je nešto čudno na njenoj koži. Kad je bolje pogledala – bio je to ljudski organ, ostatak tijela nekog od nesretnih koji nisu preživjeli prenosi hayat
“To je bilo nečije oko. I kad sam ga uzela u ruku, znala sam. Teško je… Teško je to reći.”
