U spomen na Dženaidu Topčić, piše Elvir Peštalić
Pitali su me o ženi. Govorili da žena nije kao muškarac. Da ne može biti u istoj ravni. Da je jednakost samo privid. A onda me ponukaše da ispričam priču o jednoj mladosti. O ženi borcu. Heroju. Čovjeku. Humanisti. Ovo je neispričana priča o jednoj sudbini. Ovo je priča sa dužnim pijetetom. O njoj. Dženaidi Topčić. Prvoj ženi šehidu na gradačačkom ratnom grotlu. Protjerana iz Vlasenice. Student druge godine pedagoške akademije.. Vidjela je sebe u učionici. Vidjela je sebe sa učenicima u nekoj od vlaseničkih škola..Protjerani su.. Brutalno. Nije mogla više. Dobrovoljno se prijavila u 1 tuzlansku brigadu. Miris baruta zamijeni miris buketa ruža koji su tek trebali da budu sastavni dio njenog života. Kao buduće supruge, majke, nastavnice.. Prekrasne haljine odmijeni maskirna uniforma i torbica bolničarke..
Pomagala je ranjenim. Vidala rane. Tješila. Ali tog 02.07.1992 g završiše njeni snovi. Daleko od rodne Vlasenice. Daleko od Tuzle. Na kapiji Posavine. Njoj nije bilo pomoći.. Tragična sudbina i dušmanska ruka..
Toga dana njena duša ode u okrilje milosti Plemenitog gospodara veličanstvenog Arša. Njena duša mirisaše jače od svih onih buketa ruža i karanfila koje su je tek čekale u životu, da je bilo sreće.
Ostaše uplakane mehadžirske oči majke Izete i oca Nusreta. Ostaše puste učionice i zbornica, koje su čekale na nju. Ostaše generacije učenika koji je nikad i ne upoznaše. Osta na izlogu i prelijepa vjenčanica koju je trebala obući.. Ostaše jedni nedosanjani snovi daleko od rodne kuće. Ostaše snovi na Gradačcu..
A mi…se moramo sjećati. Ne smijemo prepustiti zaboravu najbolje među nama..
A Gradačac nikad ne zaboravlja. Pamti i opominje. A posebne duše stavlja u pročelje . Da se zna. I nikad ne zaboravi prenosi senzor.ba
