Autor: A. Bajramović / Avaz.ba
Iz goraždanskog sela Ljubljevići kilometrima je pješačila do ceste gdje je čekala autobus, po povratku iz škole pomagala roditeljima u poljoprivrednim radovima, a potom učila do kasno u noć. Na kraju devetogodišnjeg školovanja Eldina Efendić proglašena je učenicom generacije Osnovne škole “Prača”.
– Moje školovanje bilo je teško, jer smo ustajali u šest ujutro ili ranije, da bismo stigli na vrijeme. Dva kilometra smo išli pješice, da bi se u autu presvlačili i automobilom nastavljali dalje. Nekada bi napadao snijeg pa bi babo auto ostavljao na Barama i onda bismo išli pješice i sedam kilometara – kaže Eldina.
U istu školu ide i njen mlađi brat Dževad. Dvoje djece jedino je u ovom selu, u kojem porodica Efendić sama provede zimu. Zimi je i najteže, dodaje Eldina, jer je sa ocem i bratom morala gaziti dubok snijeg.
– Kući nemamo baš puno vremena za učenje, jer pomažemo roditeljima oko prikupljanja sijena, ali i povrća i voća. Trudila sam se i znala sam do neko doba naveče ostati budna da bih naučila gradivo koje je potrebno za sutrašnji dan. Svi su iznenađeni jer mnogi moji vršnjaci žive blizu, čak im je kuća pored puta, a nemaju tako dobre ocjene kao moj brat i ja – priča nam vrijedna djevojčica.
Najbliža škola im je u Ilovači kod Goražda, ali Eldina i Dževad idu u Praču, jer na sedmom kilometru od kuće imaju autobus kojim putuju još petnaestak kilometara.
– U ovo doba godine može se s autom, ali kad dođe zima znali smo sedmicama ići pješice. Ja im uzmem opremu i ispred njih. I ja se pitam kako smo izdržali. I ja sam išao pješice 13 kilometara do škole, ali je tada bilo 20 djece iz ovih sela, pa to i ne osjetiš. Sad je puno teže, ali djeca su toliko uporna. Znao sam im reći da danas ne idemo u školu, a oni tužni. Kad se zaglavimo s autom zovemo vozača autobusa, koji nas sačeka po sata. Uglavnom, djeca mi dana izostanka nemaju sa nastave – kaže ponosni otac.
Mirsad i njegova supruga Irma davno su odlučili da adresu stanovanja neće mijenjati. Svjesni su da većina stremi ka gradovima, ali kažu da se na selu može lijepo živjeti. Posjeduju stado ovaca, obrađuju zemlju, bave se i voćarstvom.
– Solidno živimo, jedini je problem sa djecom, što općina i kanton trebaju malo više ove puteve održavati. Na ostalo se ne bih puno žalio. U zadnjih nekoliko godina zasadio sam oko 300 stabala voća. Taj život na selu nije toliko strašan koliko ljudi govore – kaže Mirsad.
Dževad će nastaviti ići u Praču, a Eldina svoje školovanje nastavit će u srednjoj školi u oko 50 kilometara udaljenom Goraždu. Upisala je smjer poslovno – pravni tehničar, jer želi raditi u administraciji.
– Ova nagrada mi je satisfakcija za sve što smo prošli. Obratio sam se i ministru, ako može nekakvom stipendijom da mi pomogne, ali ako i ne htjednu ja ću za svoju djecu činiti sve što mogu – ističe Efendić.
