Često bi se reklo da provsjetni radnici ne vide ni u čemu podsticaj nadležnih u svom poslu, međutim učitelj Muhamed Dreković (48) iz Tutina, u Srbiji, i pored svega navedenog, ne odustaje od ove profesije.
On je tokom ljetnog raspusta, uz pomoć prijatelja, u potpunosti renovirao učionicu koju od 1. septembra ispunjavaju njegovi đaci prvaci.
Muhamed je učitelj više od dvije decenije. Na početku svog zaposlenja, radio je u isturenim odjeljenjima u školama u prigradskim mestima, u kojima se trudio da, na bilo koji način, ostavi lični pečat – dobrom saradnjom s učenicima i roditeljima, ali i različitim akcijama, bilo da su u pitanju aktivnosti s đacima, bilo da je uređivanje prostora u kojima borave.
Sada je učitelj napravio revolucionarni korak u osnovnoj školi u kojoj radi skoro dvije decenije – on je za vrijeme ljetnog raspusta odlučio da u potpunosti renovira učionicu u kojoj je boravio prethodnih godina.
To je bilo teško, prije svega zbog finansija jer je trebalo pokriti sve troškove. Međutim, učitelj je čvrsto odlučio da svoje đake prvake dočeka u jednom potpuno novom i opremljenom prostoru, a prije svega da ih rastereti teških školskih torbi i rančeva.
Imao je finansijsku podršku svog sugrađanina Jasmina Debejića.
Za Nova.rs učitelj priča kako je sve krenulo.
– Ove godine sam dobio 28 đaka prvaka, od kojih su troje s poteškoćama u razvoju. Za njih posebno imam sluha. Održao sam prvu tribinu ‘Rad s djecom s poteškoćama u razvoju’. Htio sam da im oplemenim prostor, ne samo njima, nego svima nama jer ipak ovde boravimo nekoliko sati dnevno(…) Otac mi je bio učitelj, tako da volim prosvjetu od malih nogu. Nažalost, trenutno stanje u prosvjeti je katastrofa. Od plate ne može da se živi, pa pored toga što radim kao učitelj, bavim još nekim poslovima, priča na početku razgovora učitelj Muhamed koji svakodnevno oduševljava svoje đake nekim gestom.
Prije početka školske godine, učitelj je pomislio na ta mala bića koja svaki dan moraju da nose preteške torbe na leđima. I tako je sve krenulo.
– Želja mi je bila da, pošto uzimam prvi razred, a djeca su mala i nose preteške ruksake, da im nekako osiguram ormariće, kako bi u njima mogli da ostavljaju knjige koje im nisu potrebne svakog dana, da ih džabe ne nose kući. I tu kreće priča sa mojim prijateljem Jasminom, uspješnim privrednikom koji mi je izašao u susret i ponudio se da nam kupi ormariće, nastavlja učitelj.
Učitelj Muhamed, pored prosvjete, radi i dodatne poslove jer nije nepoznanica da su plate u obrazovanju male. Pošto se privatno bavi enterijerom, “iskoristio” je svoje kontakte i prijatelje u ovu dobru i humanu svrhu, uz pomoć kojih je i napravio pravu oazu za djecu.
– Bavim se i privatnim poslovima jer ko može da živi od plate od šesto eura (oko 1.170 KM)? Težak je život danas, pa pošto radim zanatske poslove privatno, odlučio sam da pomognem svojoj školi, prije svega đacima i meni koji boravim s njima.
Poslije nekog vremena, u pomoć su mu pritekli i prijatelji iz generacije 74/75, odnosno njegovi školski drugovi koji su u velikoj mjeri učestvovali u doniranju neophodne opreme za učionicu.
– Svuda postoji fraza: škola će srediti ovo, opština će srediti ono, Ministarstvo takođe… Ja nisam od onih koji čekaju. Zamijenili smo kompletnu stolariju na cijeloj školi, zahvaljujući sugrađaninu koji je donirao sredstva, bez pomoći opštine i Ministarstva. Zatim smo stavili nova vrata na učionici i onda je ostalo ono glavno – učionica. Odmah sam znao da je potrebno puno ulaganja, međutim potrudio sam se da sa što manje novca, dobijem ono što želim – dobar i kvalitetan prostor za djecu, objašnjava on.
Parket koji je star pedeset godina, učitelj Muhamed je sam “sredio”: “Ormarići su, kao što sam rekao, koštali 4.000 eura (oko 7.800 KM). E sad, sve je stvar gimnastike i racionalnog razmišljanja, ali jedno je sigurno – da bi sredili učionicu i da bude u stanju u kom treba da bude, potrebno je sigurno desetak hiljada eura (oko 19.500 KM).”
Učitelj nije ni od koga tražio pomoć, ali mu je bilo važno da ima podršku od direktorice škole.
– Pozitivan je stav škole prema ovome što sam uradio, direktorica me je podržala i to mi je važno. Meni je bilo dovoljno da mi se daju odriješene ruke i samo sam izrazio želju da ta učionica bude moja, u smislu da ostanem u njoj do penzije. Poenta cijele priče je da treba svi da damo sve ono što je do nas. Uvek je postojala ta priča da to treba da bude na opštini, Ministarstvu… Mi znamo da treba, ali to izostaje unazad nekoliko godina, a ja nisam pristalica da čekamo, nego da uradimo šta je do nas, što možemo i to je to.
Ovim “projektom” učitelj Muhamed želi da pošalje poruku svim kolegama da i oni mogu da opreme prostor u kojem borave sa đacima, u skladu s mogućnostima. Naravno, ništa nije obaveza, niti moranje, nego ko koliko želi i može.
Đaci su, naravno, oduševljeni, kao i njihovi roditelji: “Oni su čuli da se to nešto sređuje tokom ljeta, ali niko nije vjerovao da će to tako da ispadne. Baš su oduševljeni. Nažalost, devastirana je funkcija učitelja i nastavnika, autoritet, i pored svog posla, moramo da se bavimo sa tri – četiri druga posla da bi mogli da živimo normalno. Ali ja želim da gledam na sve pozitivno, prije svega zbog djece”, prenosi Una TV.
