Pela sam se stepenicama u slabo osvijetljenom hodniku sa svojom kćerkom Nur. Ušla sam stidljivo u sobu i na lošem arapskom jeziku poselamila sve sestre u prostoriji. Porodica u ovom sirijskom selu pozvala me je na večeru, a unaprijed sam se radovala takvim pozivima. Ne samo što bih konačno jela lijepo spremljenu hranu već zato što bih na ovakvim druženjima upoznala nove sestre. Pojedine od ovih sestara i njihove priče u ovoj ratom opustošenoj zemlji su me zapanjile, dok bi druge ostale duboko u meni, zauvijek me promijenivši.Nakon što smo jeli, sestra je unijela slabašnog muškarca i lagano ga postavila na jastuke pored zida. Bila sam pogođena nurom koji je izbijao iz njenog lica. Posmatrala sam je sa čudom dok je njeno lice svjetlilo poput jakog svjetla. Brat je imao bijelu bradu koja se odmarala na njegovom licu i mekoća njegovog lica podsjećala je na lice djeteta.Hranila ga je supom, a on jedva se pokrećući je polako gutao. Pretpostavila sam da to mora biti njen krhki otac o kojem je vodila brigu, iako je izgledao i suviše mlad da bi bio njen babo.Kada sam se vratila kući nisam mogla zaboraviti sestru i brata. Slučajno, nekoliko sedmica kasnije, opet sam se našla u njenoj kući dok smo prolazili kroz selo. Opet sam primijetila ovog brata u njenoj kući.
“Umm Muhammed, ko je on, onaj o kojem se brineš?”On je moj muž. Nije uvijek bio ovakav. U 80.-tim moj muž je bio pripadnik Muslimanske braće, on je bio aktivan daija i hafiz Kur’ana. Kada je Bešarov otac počeo upotrebljavati silu protiv muslimana u Hami, moj muž je uhapšen. Ostala sam sama sa troje djece. Gotovo deset godina nismo znali da li je živ ili mrtav”Ona nastavlja.„Jednog dana je došao kući. Samo tako. Bio je žestoko mučen, i nemilosrdno tučen, mučen elektrošokovima i pretrpio je sve vrste psihološkog mučenja tokom boravka u zatvoru. Godinu dana nakon puštanja, Allah nam je podario sina, a njegovo zdravlje se počelo pogoršavati iz godine u godinu. A danas on više ne funkcioniše normalno. Ne sjeća se svoje djece, ne govori uopće, i teško može shvatiti šta se oko njega dešava. Tako da ga hranim, kupam i brinem se o njemu kao o djetetu”.Nisam mogla vjerovati šta je ova sestra sve prošla. Deset godina bez muža, a sada je izgubila svoj dom, svoje bogatstvo i izbjeglice su u pograničnom području zemlje. Iako je sada njen muž konačno sa njom, on nije njen pratilac u gubitku i boli koju je ovaj rat donio njihovoj porodici. On joj ne može pomoći niti njihovoj djeci, pa čak ni da je utješi.
„SubhanaAllah, sestro pa kako si uspjela svih ovih godina?“
„Izabrala sam Kur’an, Allahove riječi, kao saputnika. Učila sam svakodnevno Kur’an, i svakim danom sve više sam učila. Našla sam učitelja koji me podučavao tedžvidu. A, subhanaAllah, do vremena kada je moj muž oslobođen, naučila sam napamet cijeli Kur’an i podigla sam troje djece u njegovoj odsutnosti.“Ustala je i otišla do kuhinje kako bi pripremila ručak. Čula sam kako cijelo vrijeme uči Kur’an. Donijela je na pladnju rižu i supu. Nakon što sam jela, pitala sam je malo više o njenom životu.„Moj šesnaestogodišnji sin je postao šehid prije nekoliko mjeseci. Sin koji je rođen nakon što je moj muž oslobođen“.Rekla je to sa osmjehom, a u njenim očima nisam mogla pronaći ni tračak boli.„Želiš li vidjeti što se s njim dogodilo? Snimili su to na video snimku“.
Izvukla je laptop i potražila njegovo ime na YouTube-u. Onda mi je pokazala njegovu fotografiju koju je napravilaonoga dana kada je otišao na demonstracije. Na video snimku se vidi maskirani muškarac kako vuče povrijeđenog muškarca po ulici. Ali, čim je dovukao muškarca na sigurno, u njegaje pucano i pao je ravno na pločnik. Njen sin je ubijen dok je spašavao život drugog muškarca. Dok je ova majka gledala video snimak kako joj ubijaju sina, nije ni trepnula, nije pustila niti jednu suzu. Umjesto toga, nasmiješila se, kao da je gledala trenutaka kada dobija nagradu.„Razumije li tvoj muž da mu je sin sada ubijen?“„Ne, on ne zna. Sahranila sam svog sina, sjela na njegov mezar i zamolila Allaha da ukloni svu tugu iz mog srca i On je to učinio“.Zbog ovoga je lice ove majke učinilo da je zavolim. Njezina strpljivost, njezino pouzdanje u Allaha, njezina ljubav prema Kur’anu i njezina borba i žrtva na Allahovom putu je inspirativna.„Postoji jedan trenutak kada moj muž progovori“.„O, kada je to?“„Učim po cijeli dan, pređem po džuz ili dva. Bez obzira gdje je to u kući ja učim, ako pogriješim, on progovori i ispravi me“.Osjetila sam da su mi se sve dlake na ruci podigle u čudu zbog njihovog imana. To su sestre u ratu o kojima ne znamo ništa. Čujemo o patnji i boli, ali rijetko čujemo o sestrama koje su okosnica otpora, koje su inspiracija ne samo drugim ženama već i muškarcima na njihovom putu.
Napisala: Asija Viktorija Walling Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
