U najnovijim političkim kretanjima Bosne i Hercegovine, posebno u kontekstu Republike Srpske, jasno se oslikava nervoza i pritisak pod kojim se nalazi Milorad Dodik. Ova situacija posebno dolazi do izražaja kroz napore njegove političke saveznice, Željke Cvijanović, da na međunarodnoj sceni amortizuje pravne izazove koji se nadvijaju nad njegovom političkom sudbinom. Njeno nedavno putovanje u Abu Dabi, gdje se sastala s predsjednikom Interpola, generalom Ahmedom Naserom al Raisijem, odražava strateški pokušaj da se izvrši utjecaj na Interpol u vezi sa žalbom Suda BiH – konkretno, u vezi s odlukom da se ne izda crvena potjernica za Dodika i Nenada Stevandića.
Iako je susret službeno predstavljen kao razgovor o međunarodnoj saradnji u borbi protiv transnacionalnog kriminala, novinar Slobodan Vasković sugerira da je pravi cilj bio pokušaj lobiranja u vezi s potjernicama. Ovaj potez otkriva koliko je situacija postala ozbiljna za Dodika, koji, svjestan rastuće izolacije, koristi sve moguće kanale i aktere da ublaži posljedice potencijalnog međunarodnog progona. On očajnički traži političku komunikaciju i sagovornike unutar Bosne i Hercegovine, ali nailazi na zid tišine – posebno od strane stranaka Trojke.
Te stranke, koje predstavljaju bošnjački politički spektar, već su više puta jasno dale do znanja da ne žele ulaziti u dijalog s Dodikom zbog njegovih postupaka koji se tumače kao direktan napad na ustavni poredak BiH. Dodik je, s druge strane, javno izrazio frustraciju ovim stavom, napadajući političke lidere Trojke – Konakovića, Nikšića i Fortu – pokušavajući ih prikazati kao neozbiljne i nesposobne za vođenje političkog dijaloga. Međutim, njegova retorika nije urodila plodom – ostaje politički izoliran, što dodatno pogoršava njegov položaj.
Uprkos sporadičnim sastancima sa stranim predstavnicima, međunarodna politička izolacija Dodika je sve izraženija. Njegovi pokušaji da Kristijana Šmita, visokog predstavnika u BiH, proglasi nelegitimnim, sve više djeluju kao politička farsa. Iako otvoreno prijeti i pokušava osporiti Šmitov autoritet, činjenica da Šmit bez ikakvih prepreka ulazi u entitet RS, pa čak i uz pratnju lokalne policije, ukazuje na nemoć Dodikovih izjava.
Dodiku dodatno prijeti mogućnost da Šmit iskoristi Bonska ovlaštenja, koja bi mogla dovesti do pokretanja procesa koji bi znatno umanjili Dodikov politički utjecaj, pa čak i doveli do njegovog uklanjanja sa scene. Ova opcija, iako teoretska, Dodiku je itekako realna prijetnja – jer zna da bi mu dodatna institucionalna izolacija mogla zapečatiti političku karijeru. Bez obzira na to što bi odbacio sve odluke koje Šmit eventualno donese, Dodik bi se time samo dodatno marginalizirao.
Ključni aspekt trenutne situacije može se sažeti kroz nekoliko tačaka:
-
Dodikova izolacija unutar domaćeg političkog prostora je gotovo potpuna;
-
Međunarodni pritisci, posebno oni pravne prirode, sve više ugrožavaju njegov legitimitet;
-
Lobističke aktivnosti, poput sastanaka koje Cvijanovićeva vodi, ne donose konkretne rezultate;
-
Šmitova potencijalna aktivacija Bonskih ovlaštenja predstavlja ozbiljnu prijetnju njegovom položaju;
-
Vremenski faktor radi protiv njega – sve duža izolacija vodi prema sve manjoj političkoj relevantnosti.
Vasković posebno naglašava da je vrijeme ključno – ono ne radi u Dodikovu korist. Kako dani prolaze, a institucionalni procesi i politički pritisci se nastavljaju, Dodik sve više gubi tlo pod nogama. Perspektiva narednih izbora za njega sve je mutnija, jer su šanse da se ponovo kandiduje za neku visoku funkciju sve manje. Njegova sadašnja pozicija liči na političko čekanje – bez jasnog plana izlaska.
U ovakvom kontekstu, može se zaključiti da je Milorad Dodik suočen s najtežim političkim izazovima otkako je stupio na političku scenu. Njegova strategija konfrontacije, negiranja i prijetnji više ne donosi političke poene, već ga gura u još veću izolaciju. Ukoliko uskoro ne dođe do značajnog zaokreta – bilo unutar njegove stranke, bilo kroz promjene u njegovom pristupu – Dodik bi mogao završiti političku karijeru ne spektakularno, već polako i tiho, izgubljen u vlastitoj političkoj strategiji, koja više ne odgovara ni međunarodnim ni domaćim okolnostima.
Na kraju, jasno je da se politička igra Milorada Dodika približava tački u kojoj više ne upravlja procesima, već se sve više nalazi u njihovoj nemilosti. Njegova dugogodišnja taktika zastrašivanja, negiranja međunarodnih autoriteta i provociranja političkih protivnika više ne donosi željene rezultate. U vremenu kada Bosna i Hercegovina mora da bira između stagnacije i približavanja euroatlantskim integracijama, lider poput Dodika postaje teret, a ne prednost. Budućnost Republike Srpske, kao i cijele BiH, zavisi od spremnosti političkih aktera da napuste obrasce sukobljavanja i okrenu se saradnji, zakonitosti i dijalogu. Ako se to ne dogodi, izolacija neće pogoditi samo jednog čovjeka, već će cijeli entitet, a moguće i država, ostati zatočeni u začaranom krugu političke blokade i propuštenih prilika.
