U posljednje vrijeme politička situacija u Bosni i Hercegovini ne jenjava, a dodatne tenzije izazvao je novi osvrt novinara Slobodana Vaskovića, koji je svojim analizama ponovo uzburkao javnost. Posebno se osvrnuo na ulogu ključnih figura vlasti u Republici Srpskoj, među kojima su Milorad Dodik, Nenad Stevandić, ali i direktor SIPA-e Darko Ćulum.
Naime, Vasković je komentarisao nedavni sastanak koji su održali Dodik i Stevandić, ocijenivši ga kao još jedan korak ka destabilizaciji Bosne i Hercegovine. Kako navodi, njihova namjera nije samo podrivanje institucija BiH, već i kontinuirano guranje Republike Srpske ka njenom političkom i institucionalnom slabljenju. Vasković posebno ističe da Stevandić nije ni legalno ušao na teritoriju BiH, što dodatno svjedoči o neučinkovitosti bezbjednosnih službi koje nisu izvršile nalog Suda BiH za hapšenje njega, ali ni Dodik-a i Radovana Viškovića.
Zanimljivo je da, uprkos jasnim nalozima pravosudnih institucija, do hapšenja pomenutih lidera nije došlo. No, Vasković ne ostavlja mjesta sumnji – uvjeren je da će do njihovog hapšenja prije ili kasnije doći, bez obzira na pokušaje da se tajnim dogovorima izbjegne odgovornost. Ističe kako su pojedini akteri iz bezbjednosnih agencija BiH, umjesto da izvršavaju naređenja državnih institucija, skloni saradnji sa Dodikom, čime dodatno urušavaju BiH.
Jedna od ključnih teza koju iznosi jeste mogućnost da Milorad Dodik, s obzirom na to da je Stevandić uspio ilegalno da uđe, vrlo lako može ilegalno i napustiti BiH. Vasković vjeruje da je to scenario koji je sasvim izvjestan, naglašavajući da je dan Dodikovog bijega možda bliži nego što mnogi misle. Pritom napominje da bi njegovo blisko okruženje u tom slučaju ostalo potpuno nezaštićeno i prepušteno pravosudnim organima, s obzirom na niz krivičnih djela za koja bi mogli odgovarati.
Vasković podvlači da Dodik više nema podršku naroda, a tome u prilog ide i činjenica da ne može organizovati ni simbolične mitinge podrške, čak ni koristeći infrastrukturu sopstvene stranke. Unutar njegovog okruženja dominiraju strah i panika, jer sve više osjećaju pritisak zbog političkih i pravosudnih poteza koji ih stišću.
Posebno mjesto u Vaskovićevom tekstu zauzimaju šefovi MUP-a Republike Srpske, Siniša Karan i Siniša Kostrešević. On smatra da su njih dvojica preduboko upleteni u rušenje ustavnog poretka BiH, te očekuje da će protiv njih uskoro biti pokrenute ozbiljne istrage. Jedan od alarmantnih poteza koji pominje jeste pokušaj da MUP RS preuzme kontrolu nad granicama Bosne i Hercegovine kroz novi zakon o Graničnoj policiji RS, što dodatno povećava rizik od destabilizacije i mogućih incidenata.
Međutim, Vasković naglašava da među pripadnicima MUP-a RS postoji značajan broj onih koji su protiv sukoba u koji ih njihovi nadređeni pokušavaju uvući. Štaviše, kako vrijeme odmiče, taj broj konstantno raste, što pokazuje da se unutar policijskih struktura javlja otpor prema politički motivisanim odlukama.
Još jedna važna figura u ovoj priči jeste Darko Ćulum, koji je, podsjetimo, podnio ostavku na funkciju direktora SIPA-e. Vasković otkriva da Ćulum nikoga nije zvanično ovlastio da vodi Agenciju, a da su osobe koje su predstavljene kao njegovi “ovlašteni” saradnici i ranije obavljale iste zadatke. Ipak, konačnu odluku o njegovoj ostavci donosi Savjet ministara BiH, koji ima mogućnost da je odbije, čime bi samo produžili postojeći status quo i omogućili dalju obstrukciju rada SIPA-e.
Prema Vaskovićevim riječima, Ćulum je svojim djelovanjem već počinio krivična djela – prije svega kroz opstrukciju naredbi Suda BiH. Umjesto da odgovara za svoje postupke, o njegovoj ostavci odlučuju oni koji su mu pomagali u stvaranju slike nefunkcionalnosti institucija. Hapšenje Ćuluma, kako Vasković ističe, bio bi jasan znak da pravosudne institucije djeluju, ali se takav scenario još nije ostvario.
Za kraj, Vasković zaključuje da ni Ćulum, ni Dodik, ni ostali akteri neće moći dugo mirno spavati. Njihova odgovornost za stanje u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina sve je očiglednija, a težina krivičnih djela za koja bi mogli odgovarati ne ostavlja mnogo prostora za manevrisanje. Posebno ukazuje na to da kleptokratska struktura vlasti, spremna da žrtvuje interese naroda radi zaštite ličnih privilegija, sve više dolazi pred zid – pravda možda jeste spora, ali je, smatra on, neizbježna.
Ostaje da se vidi kako će se situacija razvijati i da li će institucije države konačno preuzeti punu kontrolu, bez političkih uticaja i blokada koje u ovom trenutku sputavaju normalno funkcionisanje BiH.
