Uvod
Poznata hrvatska književnica Vedrana Rudan još jednom je izazvala snažne reakcije javnosti svojim britkim i beskompromisnim stilom. U najnovijoj kolumni, objavljenoj usred izborne kampanje u Hrvatskoj, osvrnula se na hapšenje muzičara Mile Kekina, kojeg smatra žrtvom političko-pravosudnog manevra u režiji HDZ-a. Rudan koristi oštru ironiju i humor da kritikuje kako vlast, tako i ponašanje medija i institucija koje, prema njenom mišljenju, zloupotrebljavaju moć za lične i političke ciljeve.
Razrada
Kolumna, koja nosi provokativan naslov “Tomaševiću, promijeni gaće”, predstavlja žestok napad na trenutne političke procese i ponašanje hrvatskih vlasti, posebno vladajuće stranke HDZ. Rudan ne štedi nikoga – kroz sarkazam i crni humor ističe licemjerstvo vlasti koja, kako tvrdi, manipuliše pravosudnim sistemom kako bi eliminisala političke protivnike.
Glavna meta njenog komentara je:
-
Hapšenje Mile Kekina, koje naziva neukusnim i montiranim postupkom, aludirajući da je cijela operacija izvedena da bi se diskreditirao politički neistomišljenik uoči izbora.
-
Suma novca o kojoj je riječ – sedam hiljada eura – koju ironizira nazivajući je smiješnim razlogom za tako dramatičnu intervenciju vlasti. U poređenju sa ozbiljnim aferama i pljačkama koje su prošle bez reakcije, ovaj iznos naziva „vrijednošću jedne usluge koju hadezeovci plaćaju svojim ljubavnicima”.
Rudan zatim ironično predlaže da bi javnost daleko bolje reagovala na hapšenje nekog od milijunskih profiterâ iz oblasti medicinske opreme, nego na muzičara čiji imidž nema nikakvu poveznicu sa velikim kapitalom. Ona se pita zašto pravosuđe ne reaguje kada je riječ o većim ribama, poput osobe koju naziva Petrač – čovjeka koji, prema njenim riječima, simbolizuje moć i glamur, za razliku od skromnog i neposrednog Kekina.
U nastavku kolumne, Rudan se direktno obraća gradonačelniku Zagreba Tomislavu Tomaševiću, kojeg vidi kao sljedeću metu političkog progona. Koristeći humorističan, ali istovremeno upozoravajući ton, daje mu niz sarkastičnih savjeta kako da se pripremi za hapšenje:
-
Da ne noći kod ljubavnice da je ne bi uvukao u „zločin”
-
Da sredi bradu i izbjegne korištenje parfema koji bi mogao izazvati reakciju kod policije
-
Da izbjegava nošenje pidžame sa prugama i crnih ogrtača kako ne bi poslao „krivu poruku”
-
Da ide na manikir jer će mu okovane ruke biti u prvom planu
Kroz ove savjete, Rudan zapravo prenosi poruku o perverziji političkog i medijskog spektakla, gdje je hapšenje postalo medijski događaj, a optuženi se tretira više kao učesnik reality programa nego kao građanin sa pravima.
Poseban dio kolumne odnosi se na kritiku kulture nacionalističke retorike, gdje ironizira optužbe o „mržnji prema svemu hrvatskom” i podsjeća na često korištenu frazu “Gdje ste bili ’91?”. Time ukazuje na manipulaciju patriotizmom u svrhu opravdavanja nepravdi i gušenja slobode govora.
Rudan ne propušta priliku da izruguje i retoriku „nevinosti“, savjetujući Tomaševiću da ne viče da je nevin, jer, kako kaže, „svaka lopina to radi”. Kritiku završava tvrdnjom da je jedini izlaz iz pravosudno-političkog pakla – pridruživanje HDZ-u, što po njenoj logici automatski donosi zaštitu od gonjenja i izuzeće od zakona.
Zaključak
Vedrana Rudan, poznata po svom direktnom stilu i neustrašivom javnom diskursu, ovom kolumnom ponovo je otvorila pitanje zloupotrebe moći u političke svrhe. Kroz niz hiperboličnih i satiričnih primjera, pokazala je kako je pravna jednakost u društvu samo iluzija kada se moć koncentrira u rukama jedne političke elite.
Poruka njenog teksta je jasna – dokle god se zakoni selektivno primjenjuju i dok god institucije funkcionišu kao oruđe politike, građani ne mogu imati povjerenje u pravdu. Kritika hapšenja Mile Kekina postaje tako samo simbol šireg problema, u kojem se nepravda normalizira, a politička moć koristi da se utiša opozicija i manipuliše javnim mnijenjem.
Rudan ovom kolumnom ne samo da iznosi oštru kritiku HDZ-a i premijera Plenkovića, već i demaskira strukturu moći koja, kako navodi, funkcioniše po principima ironije – manji prestupi se kažnjavaju drastično, dok se veliki kriminalci tretiraju sa poštovanjem ili ignorišu. Njen stil možda nije za svakoga, ali poruka je neupitna: pravda nije pravda dok ne vrijedi jednako za sve.
