Ikrar dova, tj. hadžijska dova je svečanost na kojoj se obznanjuje da musliman želi ispuniti petu islamsku dužnost, obaviti hadždž.
Ikrar dova je obznana da čovjek ide na hadždž. To je dobrovoljni pristanak da se obavi peta islamska dužnost, da se bude drukčiji, da se bude hadžija. Nakon što je čovjek duhovno i tjelesno spreman, mora da traži halala od svih i izmiri sve dugove.
A kako se kaže: na hadždž se ne ide tek tako, na hadždž budeš pozvan.
U ONAJ VAKAT…
Nakon prijave za hadždž, budući hadžija bi vršio pripreme svojih ukućana na niz aktivnosti kao što su veliki broj ručkova gdje su sazivani uža i šira rodbina, prijatelji i komšije, ceremonija održavanja dove u svom džematu mjestu gdje bi se ljudi okupili ispred kuće budućeg hadžije te odlazak uz tekbire ka obližnjoj džamiji uz veliku povorku posjetilaca.
Za muškarce hadžije bi bili zaduženi efendije imami koji bi ga pod ruke vodili,a za žene su bile predviđene muallime supruge efendija i one bi kako to i dolikuje išle iza muškaraca.
Dolaskom u džamiju obavio bi se podne namaz te nakon toga bi određeni predavač održao kraći ders. Nakon toga bi se proučio kraći program učenjem određenih ilahija, kasida, recitacija kao i odlomaka iz Kur’ana i na kraju bi se proučilo ašere i dova. Sve bi to pratilo dijeljenje šerbeta prisutnim kao i lijepe hedije za njih, a imami su posebno darovani kićenjem košulja, peškira i drugih odjevnih materijala . Nakon završetka dove u džamiji dotični bi prisutni i gosti iz drugih mjesta bili pozvani na ručak kod dotičnog hadžije kao i kod džematlija domaćina u tom mjestu. To bi se prepričavalo godinama uz određene anegdote sa tog skupa.
Kako navodi Enver Mulahalilović u svojoj knjizi “Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini” (str.153 – 165) da je zbog toga što se kod nas pridavala velika pažnja obavljanju hadža, a koji je iziskivao veliki fizički napor i poteškoće, velika materijalna sredstva i rizik po zdravlje i život, kada je odlazak na hadž trajao mjesecima. Zbog svega navedenog bio je običaj da se čini IKRAR dova (hadžijska dova) kako u džamijama tako i u hadžijskim kućama uz učešće brojnih komšija, prijatelja, rodbine i džematlija.
U to vrijeme, po tradiciji, svi oni koji su hadžiji donijeli boščaluke po običaju su dobivali od hadžije poklone, da li serdžade, tespihe, “hadžijske” kapice, žene materijale i zlato, “mirenu” kanu, mirise, a djeca kape.
I danas se ova tradicija zadržala, ali u manjoj mjeri, te su česte grupne, umjesto pojedinačnih ikrar dova. Umjesto kićenja i poklona, budućim hadžijama se najčešće daje novac, jer im je najpotrebniji.
IKRAR-DOVA: SVJEDOČENJE RIJEČIMA I DJELOM
Riječ ikrar u arapskom jeziku znači pristanak, potvrđivanje ili svjedočenje, a Kelime i šehadet su prve riječi svjedočenja vjere, Ikrar dova je potvrda tog svedočenja djelom i praksom, jer hadž potvrđuju duhovnu, tjelesnu i imovinsku spremnost da ide stazom koja ide prema Allahu. Pristanak da se mijenja i da bude bolji nakon što se vrati čist.
Cilj upućivanja dove za hadžije je da im put na hadž bude siguran, a nagrada njegova onakva kakva je obećana, tj. da bude Džennet, te da sretno odu i vrate se kući.
Hadždž čovjeku omogućava preokrenuti životnu stranicu i početi život na drukčiji, vjernički način. Hadž je čovjekovo novo rađanje jer je on nakon hadždža jednak novorođenčetu po griješnosti.
Ikrar dove se mogu organizirati samoinicijativno i pojedinačno, u kući ili džamiji, a organizatori hadždža svake godine upriliče i grupnu ikrar-dovu za sve hadžije te godine.
Poruka svih prijašnjih hadžija je da buduće hadžije u kofere, pored ihrama, najviše ponesu sabura i bogobojaznosti.
Več smo pisali da ove godine s područja MIZ Fojnica na hadždž, put Mekke i Medine krenut će 12 hadžija.
Neki su već obavljali hadždž, a neki odlaze po prvi put.
Osobe koje će obaviti hadž ove godine iz Fojnice su:
- Manov Nail
- Manov Rešad
- Manov Fadil
- Hurem Ismet-bedel
- Šarac Jusuf-bedel
- Mujak Sulejman
- Kurta Mehmedalija
- Kurta Jasmina
- Hurem Aziz
- Hurem Salih.
- Aletić Ramiz
- Ramić Azira
Danas je u Muharem efendijinoj džamiji u Gornjoj Mahali proučena ikrar-dova trojici braće Manov, Rešadu, Nailu i Fadilu.
Braća Manov su čitavog svog života bili vezani za džamiju kroz odgoj njihove majke Fatime i oca Hamde koji je bio mujezin Muharem-efendijine džamija.
Molimo Allaha, dž.š., da im ukabuli hadž i da primi sve njihove ibadete i dove te da se živi i zdravi vrate svojim porodicama.
mahalla
