Allah, dželle šanuhu, neće oprostiti veliki širk, osim ako se njegov počinioc ne pokaje; onaj ko pred Allaha, dželle šanuhu, dođe kao mnogobožac, vječno će ostati u džehennemskoj vatri:
“Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće.” (En-Nisa, 48)
“A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan – bit će kao onaj koji je s neba pao i kojeg su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio.” (El-Hadždž, 31)
Zbog toga će idolopoklonici, obožavaoci kaburova i drugi svojim božanstvima u Vatri govoriti:
“Allaha nam, bili smo, doista, u očitoj zabludi kada smo vas sa Gospodarom svjetova izjednačavali!” (Eš-Šuara, 97-98)
Oni ta božanstva nisu izjednačavali sa Allahom, dželle šanuhu, u pogledu stvaranja ni davanja opskrbe ni oživljavanja ni usmrćivanja, već u pogledu ljubavi, srži ibadeta. Također su ih izjednačavali sa Svevišnjim Allahom u pogledu veličanja, jednim od najvećih vidova približavanja Allahu, ibadeta.
Zato Svemogući Allah osuđuje one koji Ga ne veličaju:
“Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite?” (Nuh, 13)
Na osnovu prethodnog slobodno možemo konstatovati da je svako zlo u idolatriji.
Velikog širka ima mnogo vrsta, ali se načelno može obuhvatiti sa četiri vrste. Spomenut ćemo ih letimično, da ne duljimo, iako bi opširniji komentar bio bolji i precizniji, ali, imajući na umu stanje današnjih čitalaca, zadovoljit ćemo se kratkim i jasnim objašnjenjem.
Prva vrsta velikog širka je širk u dovi, a dokaz su riječi Svemogućeg:
“Kada se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu, a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu ravnim smatraju.” (El-Ankebut, 65)
Autor, Allah mu se smilovao, u djelu Četiri temelja Islama rekao je: “…četvrto pravilo: idolopoklonici u ovome vremenu veći su mnogobožci od prvih mnogobožaca, tim prije jer su prvi činili širk kada su bili u blagostanju, ali su se Allahu, dželle šanuhu, iskreno obraćali u iskušenju; potonji mnogobožci idolatriju čine uvijek: u blagostanju i u iskušenjima.” A u predgovoru gornjeg djela upozorio je: “Ako se idolatrija pomiješa sa ibadetom, anulirat će ga, kao što određene stvari kvare abdest. Ako smo saznali da je to tako, i da onaj ko to čini zaslužuje vječan boravak u Vatri, onda smo shvatili da je to najvažnije znati, ne bi li nas Milostivi Allah sačuvao labirinta idolatrije.”
Druga je vrsta širk u volji i namjeri, a dokaz je ajet:
“Onima koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihova, i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su činili.” (Hud, 15-16)
Imam Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao je: “Širk u želji i namjeri liči na more koje nema obala; malo ko se toga sačuva. A to znači da čovjek uradi djelo u nečije drugo a ne Allahovo, dželle šanuhu, ime, odnosno, da time nastoji postići nekakvu korist a ne Allahovo lice i Njegovo zadovoljstvo, tražeći nagradu od onoga radi koga čini djelo.”
Ova vrsta širka je veliki širk onda kada čovjek sva djela radi u nečije drugo a ne Allahovo, dželle šanuhu, ime; učiniti jedno djelo, pretvarajući se, mali je širk, o čemu ćemo kasnije govoriti.
Treća je vrsta širk u pogledu pokornosti u onome što je Sveznajući Allah zabranio, a dokaz su Njegove riječi:
“Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.” (Et-Tevba, 31)
Značenje ajeta pojašnjava predanje kojega su preko Adija b. Hatima zabilježili Tirmizi i neki drugi a gdje stoji da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako uči gornji ajet, pa se usprotivio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Mi ih ne obožavamo!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: “Zar ne zabranjuju ono što je Allah dopustio, a dopuštaju ono što je Allah zabranio?!” “Da, rade to”, odgovori Adijj. “Tako ih obožavaju”, pojasni mu Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem.
Lanac predanja je slab (daif), ali ga pojačava mevkuf-predanje kojega je zabilježio Ibn-Džerir preko Habiba b. Ebu-Sabita, on od Ebu-Bahterije, a ovaj od Ebu-Huzejfe. Njegova je autentičnost diskutabilna, ali komentar ajeta je identičan značenju hadisa i niko od komentatora Kur’ana ga ne odbacuje.
Šejhul-islam Ibn-Tejmijja, Allah mu se smilovao, kaže:
“Ljudi koji uzimaju svoje nadređene za božanstva, čineći stvari koje su ovi dopustili ili izbjegavajući dopuštene stvari koje su im zabranili – dijele se na dvije skupine: prva, ljudi koji ih slijede znajući da su izmijenili Allahovu vjeru i vjerujući da je dopušteno ono što je Allah, dželle šanuhu, zabranio a da je zabranjeno ono što je On dopustio, povodeći se za svojim glavešinama potpuno svjesni da su izmijenili vjeru poslanika. Takvi su nevjernici. Allah, dželle šanuhu, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su to okarakterisali širkom i pored toga što se oni njima ne klanjaju niti im čine sedždu. Otuda, ko svjesno slijedi ljude u stvarima oprečnim vjeri, vjerujući promicateljima tih ideja a ne vjerujući Allahu, dželle šanuhu, i Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem – nevjernik je i jedan i drugi. Druga su skupina ljudi koji čvrsto vjeruju i drže da dopušteno može biti samo šta Svevišnji Allah dopusti a zabranjeno šta On zabrani, ali im se pokoravaju u nepokornosti prema Allahu, dželle šanuhu, čisto iz strasti, znajući da čine grijeh. Ovi se tretiraju kao grješnici.”
Četvrta je vrsta širk u ljubavi:
“Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli.” (El-Bekara, 165)
Idolopoklonici zbog odsutnosti znanja o Svemogućem Allahu vole kumire i ostala božanstva kao što se voli Allah, dželle šanuhu, ili još više. Primjetno je da se ljute kada neko uvrijedi njihova božanstva, to ih iritira više nego kada neko huli Svevišnjeg Allaha; raduju se njima više nego što se raduju Allahu:
“Kada se Allah samo spomene, grče se srca onih koji u onaj svijet ne vjeruju, a kada se spomenu oni kojima se oni pored Njega klanjaju, odjednom ih radost obuzme.” (Ez-Zumer, 45)
Islamski autoritet Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Postoje četiri vrste ljubavi, i mora se praviti razlika između njih, mnogi su ljudi zalutali upravo zato što nisu razlikovali te vrste, one jesu sljedeće: prva, ljubav prema Allahu, i samo ona nije dovoljna da bi se čovjek spasio kazne a zaslužio nagradu. Ovo zato, jer i idolopoklonici: kršćani, jevreji i ostali na neki način vole Svevišnjeg Allaha. Druga, privrženost prema svemu što Allah, dželle šanuhu, voli. Ova vrsta ljubavi uvodi u Islam, odnosno, izvodi iz nevjerstva. Štaviše, najbolji i najdraži vjernici u Allaha, dželle šanuhu, jesu ljudi kod kojih je ona izraženija i veća. Treća, ljubav u ime Allaha, a nju nužno iziskuje prethodna vrsta; prethodna vrsta ljubavi nije ispravna ako se ne voli u ime Njega i radi Njega. I četvrta, voljeti nekoga sa Allahom, dželle šanuhu, kao što mnogobožci vole. Svako ko nešto voli pored Svemogućeg Allaha, ne radi Njega, ne u ime Njega, na taj je način voljenu stvar uzeo za božanstvo, što je slučaj sa mnogobošcima.”
Sve četiri spomenute vrste velikog širka izvode iz Islama. To otuda što su one u suštini ibadet, a činiti ibadet nekome drugom mimo Allahu, dželle šanuhu, je širk, idolatrija.
Uzvišeni je rekao: “A onaj ko se, pored Allaha, moli drugom bogu, bez ikakva dokaza o njemu, pred Gospodarom svojim će račun polagati, i nevjernici ono što žele neće postići.” (El-Muminun, 117)
Vidimo da je Svevišnji takve ljude okarakterisao nevjernicima jer su molili Allaha, dželle šanuhu, i druga božanstva.
Šejh, Allah mu se smilovao, kaže:
“U veliki se širk ubraja prinošenje žrtve u nečije drugo a ne u Allahovo, dželle šanuhu, ime, tim prije jer je klanje u ime Allaha vid ibadeta, što se vidi iz sljedećih ajeta:
“Zato se Gospodaru svom moli i kurban kolji.” (El-Kevser, 2)
“Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.” (El-Enam, 162)
Riječ nusuk, spomenuta u zadnjem ajetu, upravo znači prinošenje žrtve, klanje. Otuda, ko prinese žrtvu u ime evlije, kipa, džina i sl., što je praksa prilikom useljenja u novi stan ili kuću mnogih laika, izlazi iz Islama i postaje otpadnik, jer je vid ibadeta posvetio nekom drugom a ne Allahu, dželle šanuhu.
Isti je slučaj sa zavjetom u nečije drugo a ne Allahovo ime. I to je širk jer je zavjet i ibadet, što je očito iz sljedećeg ajeta:
“…oni su zavjet ispunjavali…” (El-Insan, 7)
“Za sve što potrošite i što se zavjetujete, Allah sigurno za to zna!” (El-Bekara, 270)
Dakle, ko se zavjetuje evliji bilo paljenjem svijeće ili prinošenjem žrtve, time je sa svoga vrata bacio emanet Islama. Dopušteno je zavjetovati se samo Svemogućem Allahu; zavjetovanje nekom drugom je u koliziji sa onim čime je poslan Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Forma zavjeta nekih ljudi u susjednim i nekim drugim zemljama koji obožavaju kaburove i turbeta za koje vjeruju da im mogu naštetiti ili korist donijeti – vid je velikog širka koji izvodi iz dina.
Ko tvrdi da je to mali širk, debelo je zastranio, sudi o onome što ne zna. Neka nam Svemogući Allah bude na pomoći, na Njega se oslanjamo, nema snage ni moći osim u Njega.
Šejh, Allah mu se smilovao, kaže: “Tome se može još dodati traženje zaštite i traženje pomoći.”
n-um
