U političkom pejzažu Republike Srpske, tenzije između vlasti i opozicije ne jenjavaju. Najnoviji istup predsjednika Vlade Republike Srpske, Radovana Viškovića, samo je još jedno poglavlje u sve žešćoj retorici koja obilježava odnose unutar ovog entiteta. Njegove izjave jasno pokazuju stavove aktuelne vlasti prema domaćoj opoziciji, ali i prema međunarodnim akterima, naročito Christianu Schmidtu, kojeg Republika Srpska osporava kao legitimnog visokog predstavnika.
Višković je u svom istupu bio izuzetno oštar i direktan. Izrazio je nevjericu da opozicija u Republici Srpskoj ima realne šanse da dođe na vlast. Prema njegovim riječima, iako se opozicija, kako on tvrdi, svakodnevno sastaje sa Schmidtom, to joj ne pomaže da stekne širu podršku među građanima. On ide korak dalje, tvrdeći da opozicija takvu podršku i ne može dobiti jer im to građani ne dozvoljavaju.
Višković ne skriva svoje mišljenje o Schmidtu, kojeg kontinuirano osporava kao legitimnog predstavnika međunarodne zajednice. Po njegovom tumačenju, Schmidt nikada neće dobiti formalnu potvrdu svog statusa kroz odluku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, a time, kako kaže, “nastavlja da se lažno predstavlja” kao visoki predstavnik. Time jasno stavlja do znanja da za vlast Republike Srpske Schmidt jednostavno – ne postoji.
Dalje objašnjava da narod Republike Srpske prepoznaje napore vlasti da se očuva entitet i njegova imovina. Pritom, posebno naglašava da vlast nije pasivna, već aktivno djeluje na očuvanju interesa Srpske, dok se – prema njegovom viđenju – opozicija bavi destruktivnim djelovanjem i gubi vezu sa stvarnim problemima građana. Opoziciju optužuje da:
-
Neprestano daje intervjue i izjave za medije iz Federacije;
-
Održava stalne kontakte sa međunarodnim akterima koji, prema vlastima RS, nemaju dobre namjere prema Republici Srpskoj;
-
Pokušava na sve načine osporiti rad institucija RS-a;
-
Ne nudi konstruktivne prijedloge, već se fokusira na destruktivnu kritiku.
U tom kontekstu, Višković ne štedi riječi – opozicione lidere naziva “nikogovićima” i “propalim političarima”. Poručuje da ih nije ni vrijedno komentarisati jer bi se time samo davao nepotreban značaj ljudima koji su izgubili podršku naroda.
Za vlast u Republici Srpskoj, očigledno je da je trenutna situacija kristalno jasna: imaju, kako tvrde, neupitnu podršku naroda, a sve pokušaje opozicije da preuzme vlast vide kao neuspješne i unaprijed osuđene na propast. Vlast se, prema njihovom tumačenju, nalazi na braniku interesa Srpske, dok opozicija – kako tvrde – vodi politiku koja je usklađena sa interesima onih koji su, po njihovim riječima, protiv Republike Srpske.
Zanimljivo je da Višković nije pokušao konkretno odgovoriti na pitanja vezana za eventualne propuste aktuelne vlasti, niti se osvrnuo na kritike koje opozicija upućuje svakodnevno, bilo da se tiču ekonomije, korupcije ili stanja u javnim institucijama. Umjesto toga, cijeli njegov nastup baziran je na diskvalifikaciji opozicije i negiranju legitimiteta međunarodnih struktura koje djeluju u Bosni i Hercegovini.
U zaključku, Viškovićeve izjave ne donose ništa novo u smislu političkog sadržaja, ali dodatno produbljuju postojeći politički jaz. Njegove riječi su jasno usmjerene ka jačanju narativa o spoljnom pritisku i unutrašnjoj stabilnosti koju, prema njegovim tvrdnjama, vlast čuva uprkos napadima i opstrukcijama.
Ključna poruka njegovog izlaganja može se svesti na sljedeće: vlast je stabilna, podržana od naroda i spremna da se suprotstavi i unutrašnjim i spoljnim prijetnjama, dok je opozicija – kako to Višković vidi – slaba, neautentična i povezana s interesima koji štete Republici Srpskoj.
U svjetlu svega navedenog, očigledno je da će politička dinamika u Republici Srpskoj i dalje ostati duboko polarizirana. Umjesto dijaloga i zajedničkog traženja rješenja za brojne socioekonomske izazove, politička scena se sve više pretvara u prostor oštrih retoričkih obračuna i optuživanja bez konstruktivnih pomaka. Ukoliko se ovakav obrazac nastavi, građani će biti ti koji će dugoročno ispaštati zbog nedostatka zajedničke vizije i političke zrelosti među najistaknutijim akterima.
U konačnici, ostaje da se vidi hoće li narod zaista ostati dosljedan aktuelnoj vlasti ili će u budućnosti ipak potražiti alternativu. Politička volja građana ostaje najvažniji faktor, bez obzira na međusobne optužbe i sukobe između vlasti i opozicije.
