Na nedavnoj sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine i trenutna predsjedavajuća, Željka Cvijanović, iznijela je niz oštrih kritika na račun visokog predstavnika u BiH, Christiana Schmidta. Njeno izlaganje, koje je privuklo veliku pažnju međunarodne i domaće javnosti, obilovalo je optužbama na račun njegovog legitimiteta i djelovanja u okviru međunarodnog prava i Dejtonskog mirovnog sporazuma. Cvijanović je otišla korak dalje pozivajući Vijeće sigurnosti da preispita i formalno glasa o Schmidtovom statusu.
U samom uvodu, Cvijanović je naglasila da se obraća u svojstvu člana Predsjedništva koji predstavlja građane Republike Srpske. Istaknula je da je Dejtonski sporazum, iako daleko od idealnog, bio produkt hrabre diplomatije i kao takav i dalje predstavlja pravno obavezujući dokument, sa posebnim naglaskom na Aneks 4 (Ustav BiH) i Aneks 10, koji definiše mandat visokog predstavnika.
Njena glavna zamjerka odnosila se na to što, kako je navela, Schmidt nije potvrđen od strane Vijeća sigurnosti UN-a, što po njenom tumačenju znači da ne može zakonito obavljati svoju dužnost. Prema njenim riječima, njegovo djelovanje se oslanja na tzv. bonske ovlasti, za koje tvrdi da nisu utemeljene u nijednom međunarodnom pravnom aktu. Time se, kako je istakla, krši osnovna logika pravne države, jer Schmidt donosi odluke koje prema njenom mišljenju prevazilaze njegov mandat.
U nastavku izlaganja, Cvijanović je navela niz konkretnih odluka Schmidta koje smatra spornima:
-
Nametanje Vlade Federacije BiH, čime je, prema njenom mišljenju, suspendovao entitetski ustav na jedan dan.
-
Intervencije u izborni zakon, koje nisu prošle parlamentarnu proceduru.
-
Produžavanje mandata članovima Centralne izborne komisije (CIK) bez zakonskog osnova.
-
Izmjene krivičnog zakona, koje su, kako tvrdi, usmjerene na eliminaciju legitimnih predstavnika Republike Srpske iz političkog života.
Prema Cvijanović, sve ove odluke imaju za cilj da zastraše neistomišljenike i uspostave politički režim koji ona opisuje kao opresivan i jednostran. Ovo više nije Dejton – ovo je diktatura, upozorila je, tvrdeći da BiH postaje zemlja duboke političke polarizacije koja teško može opstati u ovakvim okolnostima.
Ona je potom jasno istaknula da cilj političkih struktura iz Republike Srpske nije razbijanje BiH, već očuvanje njenog ustavnog poretka onako kako je utvrđen Dejtonskim mirovnim sporazumom. U tom kontekstu, navela je da je Narodna skupština RS donijela zakon kako bi zaštitila nadležnosti entiteta pred, kako kaže, nelegitimnim djelovanjem OHR-a.
U završnom dijelu obraćanja, Cvijanović je uputila poziv Vijeću sigurnosti UN-a da preduzme konkretne korake i:
-
organizuje formalno glasanje o potvrdi Christiana Schmidta;
-
ili, ukoliko to ne učine, da se imenuje nova osoba u skladu sa Aneksom 10.
Ova izjava izazvala je veliki interes, naročito zbog toga što se tokom njenog govora kamera nekoliko puta fokusirala na Schmidta, koji je, prema opisu medija, gledao u nevjerici dok je slušao optužbe.
Reakcije nisu izostale ni iz Ureda visokog predstavnika (OHR). U svojoj odbrani, OHR je pojasnio kako proces imenovanja visokog predstavnika funkcioniše. Prema njihovom tumačenju, Aneks 10 ne zahtijeva formalnu potvrdu od strane Vijeća sigurnosti UN-a, već se imenovanje vrši putem Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC). Ova praksa, kako navode, održava se u skladu sa svim dosadašnjim rezolucijama Vijeća sigurnosti, počevši od Rezolucije 1031 (1995) kojom je započela primjena Dejtonskog sporazuma.
OHR također ističe razliku između imenovanja visokog predstavnika i vojnih snaga u BiH, kao što je EUFOR/ALTHEA, koje se vrši prema drugim aneksima (konkretno, Aneks 1A), a ne putem istog pravnog mehanizma. Na taj način su pokušali da razjasne česte nesporazume i ponove legitimitet Schmidta kao visokog predstavnika.
Zaključno, sukob između Željke Cvijanović i Christiana Schmidta otvara nova pitanja o tumačenju i primjeni međunarodnog prava u BiH, kao i o legitimnosti međunarodne intervencije u složenim domaćim političkim procesima. Dok iz Republike Srpske stižu poruke o nužnosti pravne reintegracije i vraćanja punog suvereniteta, iz međunarodne zajednice i dalje dolazi insistiranje na kontinuitetu i autoritetu OHR-a. U takvoj atmosferi, dalje produbljivanje političkih tenzija djeluje gotovo neizbježno.
