U posljednjim danima pažnja međunarodne zajednice ponovno je usmjerena na Južnu Aziju, gdje se odnosi između dvije nuklearne sile – Indije i Pakistana – opasno pogoršavaju. U pozadini ovog naglog porasta tenzija nalazi se nova vojna operacija koju je indijska vojska pokrenula pod nazivom “Sindoor”. Ova operacija, kako ističu indijski zvaničnici, ima za cilj neutralizaciju terorističkih baza na teritoriji Pakistana, uključujući i dijelove sporne regije Džamua i Kašmira koji su pod pakistanskom upravom. Međutim, čini se da je Indija naišla na snažan i tehnički superioran odgovor.
Tokom napada, indijske snage koristile su borbene avione i kamikaza dronove, pokušavajući izvesti iznenadne i precizne udare. Ipak, odgovor pakistanske strane bio je brz i efikasan – njihova protivvazdušna odbrana, sastavljena pretežno od kineskih raketnih i radarskih sistema, oborila je, prema pakistanskim tvrdnjama, najmanje pet indijskih letjelica. Radi se, najvjerovatnije, o avionima Dassault Mirage 2000 ili Rafale, koji su među najnaprednijim letjelicama u arsenalu indijskog ratnog zrakoplovstva.
Nedžad Ahatović, poznati vojni analitičar, u svom komentaru za „Slobodnu Bosnu“ naglašava da je pakistanski odgovor nadmašio indijska očekivanja. On posebno ističe kako je pakistanska odbrana, zahvaljujući kineskim tehnologijama, bila prevelik izazov za indijske zračne snage. Prema njegovim riječima, glavnu ulogu u tome odigrali su Chengdu J-10C, višenamjenski borbeni avioni koje je Pakistan nedavno nabavio od Kine.
Ovi avioni, osim modernog dizajna, posjeduju napredne tehničke karakteristike koje ih čine izuzetno opasnima u borbenim uslovima:
-
Digitalni fly-by-wire sistem koji omogućava veću agilnost i kontrolu u vazduhu,
-
AESA radar (aktivno elektronsko skeniranje) za otkrivanje i praćenje meta,
-
Rakete PL-10 i PL-15, koje omogućavaju borbu izvan vizuelnog dometa,
-
Mogućnost izvođenja preciznih udara na udaljene ciljeve.
Prema kineskim izvorima, a što potvrđuju i pakistanski zvaničnici, upravo su ovi avioni korišteni u sinoćnjim borbama i pokazali su izuzetnu efikasnost u elektronskom ratovanju, pri čemu su prisilili indijske avione na povlačenje, dok su neki navodno i oboreni.
Ono što najviše zabrinjava međunarodne aktere jeste činjenica da i Indija i Pakistan posjeduju nuklearno oružje, a njihove vojske spadaju među najveće i najprofesionalnije na svijetu. Ahatović upozorava da svaki oružani sukob između ovih dviju zemalja nosi sa sobom ogroman rizik za globalni mir:
-
Obje zemlje imaju veliki nuklearni arsenal.
-
Političke tenzije su dugotrajne i duboko ukorijenjene.
-
Eskalacija bi mogla brzo preći lokalne granice i postati globalna prijetnja.
U ovom konkretnom slučaju, situaciju dodatno komplikuje činjenica da je Indija izvršila vazdušne udare ne samo na spornu teritoriju Kašmira, već i duboko unutar Pakistana, što predstavlja ozbiljnu provokaciju i kršenje teritorijalnog suvereniteta. Povod za ovu operaciju bio je teroristički napad u indijskom dijelu Kašmira, u kojem je stradalo 26 osoba, uključujući i nekoliko stranih turista, što je dodatno pogoršalo političku klimu u regionu.
Pakistan je već najavio odmazdu, dok svijet s velikom zabrinutošću prati razvoj događaja. Mnogi međunarodni posmatrači ističu da ovakve tenzije ne mogu biti riješene silom, te pozivaju obje strane na hitnu deeskalaciju i diplomatski dijalog.
Ono što dodatno komplikuje ovu situaciju jeste to što se sukob odvija u trenutku kada je globalni poredak već uzdrman brojnim krizama – od rata u Ukrajini, preko konflikata u Gazi, do sve prisutnijih tenzija između velikih svjetskih sila poput SAD-a i Kine. U tom kontekstu, bilo kakva eskalacija između Indije i Pakistana mogla bi izazvati lančanu reakciju, s posljedicama koje bi se osjetile daleko izvan granica Azije.
Zaključno, trenutna situacija u Južnoj Aziji jasno ukazuje na to koliko je krhka ravnoteža moći među nuklearnim državama. Iako je Pakistan uspio efikasno odbiti napade zahvaljujući kineskoj vojnoj tehnologiji, realnost je da nijedna strana ne može dugoročno profitirati iz ovakvog sukoba. Kako Ahatović pravilno ističe, oružani sukob između nuklearnih sila nikada nije ograničen lokalno – on prijeti cijelom svijetu. Zato ostaje nada da će diplomatija ipak prevladati nad oružjem, prije nego što se situacija otme kontroli.
